Kreativni kutak
Josip i Marija
Josip
Sveta noć
Isus nam se rodio
za spas svih nas.
Isus
Božić i nova godina
Što učiniti da dobijem dar?
Marina: Friž na srcu kamenome
Puk Marinski oko utvrde naloži svoja ognjišta. Ubrzo se razvije pravo naselje s mnoštvom obitelji čija prezimena i danas s ponosom nose njihovi potomci. Prvo krštenje upisa se u knjige matične već 28. 11. 1583. godine. „Kršten je Toma, sin Martina Šibenčanina i žene mu Magdalene“. I život poteče… Do 1800. godine zabilježena su mnoga krštenja. Među inima, kršteni su Ivani, čak 161 puta, Katarine 124 puta. Učestala prelijepa svetačka imena kao Barbara, Anastazija ili Magdalena, iz tog vremena, nažalost ukrade zaborav.
Za obranu od neprijatelja živalj izgradi kamena zdanja: utvrdu Citadellu i veliki kameni zid kojim opasa ognjišta. Sazida i dvije kule – stražarnice, Vela i Mala vrata, Brce i Balan. Van zidina težaci sade smokve, lozu, maslinu, siju sočiva, čuvaju blago, proizvode med, lovi se i riba, uglavnom plava. A stina i more ojača i izbrusi dušu i težaka i ribara, i učini ih ponosnim. Živalj posebno zavoli valu, svoju Srebrenu, ona mu postane sve, onako čista i bistra.
A u toj bistrini, na ponos potomaka vala izjedri i poznate pretke. Tako utemeljitelj crkve Sv. Križa na Čiovu (1449.god.) fra Nikola Milanović rođeni je Marinjanin. Kolinom se dičio i kapetan Jerković zapovjednik obrane Marine u bitci s Turcima 1657.god. hrabro braneći utvrdu Citadella, u kojoj skloni puk marinski. Marinjanin Toma Musinović dugogodišnji je i uspješan načelnik općine – (Sindik) utemeljene 1823. god. a sin težaka, liječnik Josip Palada zvani Đenije, nakon školovanja u Padovi, liječi svoje mještane i vodi im ljekarnu (oko 1845. god.). Pomorac kolina marinskog, Toma Šalov služi u ruskoj carskoj mornarici.
Mjesto dobi i prvu školu 1844. god. Osnovao ju je Trogiranin Frane Macanović, a 1928. god. utemeljuje se, sve iz puka marinskog, prvo tamburaško društvo (berda, bugarija, brač, bisernice) koje svira, pjeva i sklada pjesme mora, kamena i ljubavi.
I život poteče naglo jače. Djeca ribara i težaka izuče zanat i s ognjišta vrelog Škver ih prigrli. Onako radišne i ponosne, prave meštre. A predvečer vapor bijeli akošta rivu i kaštil, vrati trudne škverane i pjenom krme rasoči modrinu vale najmodrije.
Prođe vrijeme… Škver se misli, vapor akošta rive druge, lučica uljepša misto. Nakratko, Mandrač se raspe i nestane, vrujci presahnu, kurenat svoju moć razbi o mul kameni (lukobran), za plime i oseke „fini“ vonj isprazni staru, od stine šentadu isklesanu, a jugo kupi sve što pluta pa na neurednu šetnicu k plaži složi. Čudni sadržaj, „idila“ prava u vrevi svita, sumnjivi pogledi i želja mine. Čelnici ne mare, samo obećaju: „Projekt se radi, tek što nije“! I tako punih 25 godina. A vala muči, use kupi, nikad nikom neće reći da su je nekad Srebrenom zvali.
Moru je svom još jednu tugu odala. Kaže: u doti donijeta, eksproprirana za opće dobro, atraktivna uvalica Tunjara, ne privede se svrsi već se proda. Umjesto da grade to ljudi moćni biznis prave.
A zdanje kao iz bajke, stara jezgra Marine, koju vjekovima gradiše težaci u vjeri Boga, ćuti i neku bojazan sluti. Susjedstvo prodajom načeto. Pita se starina: „Za ime Sveto nisu valjda i mene obećali? – Možda i tvoju Citadellu kapetane?“ Utvrdo drevna, čuvara tvojih više nema…
Na priskok bati stara ura s Citadelle, muk na zvoniku, sori se sular u kaleti, tugu kriju i Vela i Mala vrata, plaču ponosne zidine marinske, samo plaču i tugu ne skrivaju. Friž je velik na srcu kamenome…
Puste i neugledne štrade penju se k Balanu. A tamo mir… Žalosni krik i sjena galeba proleti. Ugaslo ognjište čežnja umori. Starih više ni… Sveta Marino, molimo te da dobri duh marinjana s ognjišta starog skromnih ljudi, radišnih i poštenih, ponosnih i korektnih, međusobno uvažavanih nikad ne ode u zaborav.
O misto malo, u vrujcima zidano, vjekovima iz stine vezano, modrinom vale oslikano, tko Ti samo zapali dušu i ubije lipotu?
Ivan Rinčić, Marina
Neke pjesme Ivana Jerkovića
Nije krv voda
Nisu više mali, već odavno su ljudi
al’ kako djecu svoju osim djecom zvati
a ja, pomalo već starac sa nogama slabim
no sa dušom brižnom
što ih vječno prati.
Mali vlaj
Tepam sebi da sam kao Tin
a tek sam prašina, kamena sin
trave vlat, hrasta žir, ognjišta plam
obični mali vlaj i nije me sram.
Da vlaj sam i tu nema stida
vlaji su mi bili i ćaća i dida.
Mater i baba bile su mi vlajine
ja sam mali Ive iz vrličke krajine.
Okovi prošlosti
Još me uvik budi miris kruva materina
bole me, o kako me bole žulji ćaćini
još plačem suze sestrine
zbog cipela koje nikada nije kupila
još smrdim po dimu prvih bratovih cigareta
o kako me samo stežu
ti okovi prošlosti.
Umjetnici u kamenu
Osim akademskog kipara Tomislava Šalova pok. Marka s Dograda i klesara Dražena Rapića sin Križana iz Marine, u našem mjestu je mnogo samoukih umjetnika u kamenu od kojih su najpoznatiji: Ante Pereža pok. Ivana (Ćonđo) iz Marine, Milan Nevešćanin sin Ivana (Gančo) iz Gustirne i Blaž Cvitanović pok. Ante (Memin) iz Gustirne, pok. Ivan Jerković pok. Mije iz Marine, i dr…
Fotografije radova našeg Tomislava možete pogledati u galeriji.
Tako sam usamljen
Tako sam usamljen,
Pomalo izgubljen,
Kuda sa sobom?
Gdje me nosi ovaj val?
Da te pitam Bože moj,
Jer ja više i ne živim,
Cijeli život sebe krivim,
A još plamen želje gori,
Još se duša sreći nada,
Naglo krene, naglo pada.
Tihomir Šalov, Dograde
Ivanu Pavlu II
Bio si naš sveti otac
Za mir i ljubav najveći borac.
Sve si nas jednako volio,
Al za mlade najviše molio.
Tvoja je riječ bila topla,
Iz tvog srca je zračila sva ljubav i dobrota.
Molio si da na svijetu prestane između ljudi rat,
Bio si nam svima prijatelj i brat.
Učio si nas da praštamo jedni drugima
I da uvijek vlada ljubav i sloga među ljudima.
Bio si velik čovjek
I zato ćeš u našim srcima ostati zauvijek.
Dijelio si s nama sve svoje tople riječi i nade,
A mi s tobom sve svoje radosti i jade.
Pomagao si siromašnima u njihovima patnjama i jadima
I vraćao si osmijeh na lica,
Uz tebe su uvijek bila radosna sva srca.
Otišao si sveti Oče, tiho i polako,
Vedrim nebom, sve do raja,
Al ostavio si nam svoju ljubav koja nema kraja.
Na nebu sad je tvoja duša
Koja i dalje naše molitve sluša.
Koja će uvijek uz nas biti
I s neba nas bodriti.
Domina Karabatić
Himna sv. Jakovu
U ladu čempresa, što jube nebesa.
Crikva tvoja stoji, duge vike broji,
a ti u njoj sveče, župi svojoj služiš,
utjehu i nadu virnicima pružiš.
U sunčanom srpnju, sve još od davnina
slidbenika tvojih puna je Marina,
tu nađu se judi iz marinskog kraja
da ti se pomole za svoj put do raja.
Jakove naš sveti, sveti apostole,
čuvaj nam Marinu, njena brda, dole!
Jakove naš sveti, dični apostole,
čuvaj ove jude, koji srcem mole.
Domina Karabatić
Gospe Snježna
Snježna Gospe, našeg mista diko
‘odimo ti danas na Drid bosi,
dolazi ti malo i veliko,
a ti puku svome mir isprosi.
Bose noge bodu oštre stine
a srce ti od ljubavi gori,
neka tuga sa srca nam mine
a iz usta pjesma tebi ori.
Gospe Snježna koja si na Dridu,
počuj Majko dice zavjet sveti,
uvik ćemo tvoje ime zvati,
dok živimo, kad budemo mrijeti.
Iz daleka dolaze ti ljudi,
u molitvi sklapaju ti ruke,
dobrom majkom svima nama budi,
slušaj jecaj, vidi naše muke.
S brda puca pogled u daljine:
vinograde, polja, maslinike,
ribare i naše more sinje,
nigdi nema ‘vake rajske dike.
Gospe Snježna koja si na Dridu,
počuj Majko dice zavjet sveti,
uvik ćemo tvoje ime zvati,
dok živimo, kad budemo mrijeti.
Tu Pozorac, Dograde, Marina,
Najevi, pa Vrsine, Poljica,
Svinca, Ošjak, Prališće, Gustirna;
evo majko stigla tvoja dica.
Suza sreće blista nam na licu
di su naši dolazili stari,
tu ću i ja voditi svoju dicu,
mir nam mistu majko ti podari.
Gospe Snježna koja si na Dridu,
počuj Majko dice zavjet sveti,
uvik ćemo tvoje ime zvati,
dok živimo, kad budemo mrijeti.
don Jurica Petković, travanj 2008. g.
Radovi naših učenika
Radove naših učenika na temu Križni put,posljednja Isusova večera i koizmene odluke možete pogledati u galeriji. Radove su izradili učenici drugog i trećeg razreda iz Marine pod vodstvom vjeroučiteljice Gordane Kelave.
Isus
Znam da je Bog poslao Isusa na zemlju.
Ali zašto je Isus tako drag, to moram otkriti.
Pomagao je u lakim i teškim trenutcima.
Zato ga poštujmo i slušajmo
Jer nas je on spasio!
Petra Palada, 2. r.
