Povijest župe

Već je bio izgrađen kaštel i Citadela u Marini (1495.), a prošle su opasnosti i od Turaka, kada je bila izgrađena nova župna crkva svetog Jakova. (vidi Crkve i kapelice) U ovoj župi sačuvale su se matične knjige i dio arhivske građe, doduše ne u cijelosti, ali se ipak preko njih barem djelomice može sagledati život župe na ovom prostoru. Matične knjige vodili su uglavnom domaći svećenici na latinskom, talijanskom, a kasnije na hrvatskom jeziku. Prvi popis krštenja obavljen je 29. studenog 1583. god., upisi vjenčanih sačuvani su tek od 1630. godine, a knjige umrlih tek od 1637. godine. Matične knjige pokazuju da je u Marini živio hrvatski živalj i da su svećenici bili domaći ljudi iz bliže ili nešto dalje okolice. Vršenjem kršćanskih dužnosti vjeru su dobro ispovijedali i župljani ne zanemaruju crkvu.

Kod vizitacije trogirskog biskupa Didaka Manole (vrijedno je istaknuti da je on pripadao onima koji su u 18. stoljeću širili hrvatski jezik u crkvi što je pridonijelo da je ovaj kraj i poslije tristogodišnje mletačke dominacije ostao hrvatski) Bosiljini dana 12. 06. 1756. godine, vidi se da je župa dobro uređena. Obitelji je bilo 90, a stanovnika 732. Seljaci iz Bosiljine poslali su u Trogir lađu sa šest vesala kojom se biskup Manola dovezao u selo gdje su ga dočekali salvama iz pušaka i zvonjavom zvona. Iskrcavši se na obali blagoslovio je puk i pošao u biskupski kaštel gdje je ostao do početka crkvenih svečanosti. Biskup Manola je za vrijeme svoje vizitacije opazio da se u crkvi pokapaju mrtvaci i da se osjeća zadah iz grobova pa je naredio da se ima ukinuti ta praksa. U Bosiljini je u to vrijeme uz župnika živio i Petar Žižić, pop glagoljaš, koji je bio ugledna života.

U župi je bilo 10 crkava i 8 bratovština od kojih je samo ona Presv. Sakramenta imala matrikulu (madre regola – pravila). Seoske crkve, njihov inventar i misno ruho bili su bogato ukrašeni kao i župna crkva u kojoj je bio veliki oltar (pozlaćen) podignut za biskupa Ivana Cuppareo (Kuparića), čiji je grb utisnut na oltaru. S obje strane oltara bile su dvije pozlaćene slike na drvu. Jedna je prikazivala sv. Ivana Krstitelja, a druga sv. Lovrinca. Bratovština Presv. Sakramenta odredila je da se veliki drveni oltar zamijeni novim mramornim i sklopila je pogodbu s majstorom Petrom Cavalieriem da to učini za 100 zlatnih dukata. Uz spomenuti oltar on je napravio i tabernakul od mramora koji se i danas nalazi na oltaru župne crkve u Marini.

Ova se župa sastoji od primorskog i zagorskog dijela, što se opaža i u crkvenim obredima i ceremonijama.

Kada je 1828. godine ukinuta Trogirska biskupija, župa Marina pripada Šibenskoj biskupiji.

Običajnik župe (arhivalije Biskupskog ordinarijata 1907. god.)

Pismo: “Popis “svetačnika” u Župi – Po običajniku.

I Sv. Antun Opat – svetac od bogoljupstva,
II Sv. Fabijan i Sebastijan – nitko ne radi,
III Sv. Blaž Mučenik – zavjetni blagdan,
IV Sv. Matija Apoštol – malo tko radi,
V Treći dan Uskrsa – ne radi se – procesija,
VI Sv. Grgur Papa – malo tko radi,
VII Sv. Josip – svetkuje svak,
VIII Sv. Juraj  – procesija,
IX Sv. Marko Evangjelist – procesija,
X  Sv. Filip i Jakov – svetkuje se,
XI Našašće sv. Križa – ne radi se,
XII Blagdan Pres. Srca Isusova – ne radi se,
XIII Sveti Antun Padovanski – ne radi se,
XIV Sv. Ivan Krstitelj – narod svetkuje,
XV Pohogienje B.D. Marije – ne radi se,
XVI B.D.Marija od Karmena – ne radi se,
XVII Sv. Marina  Djevica – ne radi se,
XVIII Sv. Ana – ne radi se,
XIX Sv. Krstofor – malo ko radi,
XX Gospa Angjela – u Augustu – ne radi se,
XXI Gospa Snijega – ne radi se,
XXII Sv. Lovro – ne radi se,
XXIII Pres. Srce Marijino – svetkuje se,
XXIV Sv. Bartul  Apoštol – rek bi ne radi se,
XXV Sv. Nikola Tavelić – ne radi se,
XXVI Ime Marijino – svetkuje se,
XXVII Sv. Luka Evangjelist – Misa za dobročince,
XXIX Sv. Šimun i Juda – isto,
XXX Sv. Ivan Ursini – ne radi se,
XXXI Prikazanje Bl.Dj. Marije  – ne radi se,
XXXII Sv. Kata – Misa za dobročince,
XXXIII Sv. Andrija – Misa za puk.”
Izdvojeno olovkom : 1. Sv. Blaž  03. 02., 2. Sv. Filip Jak. 01. 05., 3. Sv. Ivan Ursini 14. 11., 4. Sv. I. Krstitelj 24. 06.

Sveta Marina

Prevela, prilagodila i pripremila Fani Perun

Sveta Marina rođena je 714. ili 715. godine u kršćanskoj obitelji u Bitiniji, jednoj od regija Male Azije (Turska). Provodi rano djetinjstvo u skladu s kršćanskim učenjem svojih roditelja koji su  bili siromašni, ali vrlo religiozni i bogobojazni ljudi. S deset godina doživljava prvu veliku bol u svom kratkom životu – majčinu smrt. Marinin otac Eugen ubrzo nakon gubitka svoje voljene žene Teodore odlučuje ostvariti svoj davni san. Silno se želio povući u neki samostan i živjeti u samoći i molitvi. Marina, pri pomisli da će ostati sama, zamoli oca da je vodi sa sobom.

Karta na kojoj se vidi pokrajina Bitinija

Sveta dolina – Koristile su se prirodne špiljice i dubile su se ćelije u stijeni

On je to odbio objasnivši joj da je zabranjeno primati žene u samostan. Povjerava kćer bliskim rođacima i odlazi u Libanon u Svetu dolinu Quadisha. Tu je na padinama planine Libanon bio samostan Gospe od Qannoubina sastavljen od ćelija i špilja izdubljenim u stijeni gdje su braća živjela prema pravilima Svetog Bazilija u kontemplaciji i pokori. (qannoubin  je izvedenica iz grčke riječi  kenobion  i znači samostan).

Karta Libanona – na sjeveru se nalazi planina Libanon s najvišim vrhuncem od 3088 metara u podnožju kojeg je bio samostan gdje je svetica živjela i bila pokopana

Iako je bio siguran u ono što je izabrao, Eugen je u srcu nosio tugu koja mu nije dala mira – mislio je na kćer koju je ostavio. Poglavar, svjestan sjete koja je bila itekako vidljiva na licu novog brata, pozvao ga je k sebi da  sazna uzrok te tuge. Eugen je dobro znao da je ženama pristup u samostan strogo zabranjen pa se odlučio na bezazlenu i naizgled neškodljivu laž. Rekao je poglavaru da ima sina kod kuće bez kojeg ne može više izdržati te i da je sam sin više puta izrazio želju da dođe s njim u samostan. Ovaj, čuvši te riječi, ganut reče Eugenu da može otići po sina i dovesti ga u samostan. On ode po Marinu, odreže joj kosu, odjene u ogrtač s kapuljačom i uputi kako će se ponašati. Vrativši se u samostan, predstavi je poglavaru i tako je Marina u dobi od 14 godina ušla u samostan kao fra Marino. Ni poglavar ni ostala braća nisu shvatili da se radi o ženi. Marini je bilo lako sakriti svoj spol budući da su redovnici  uglavnom živjeli  zatvoreni u svojim ćelijama, a velika kapuljača redovničkog odijela prilično im je  prekrivala lica. Fra Marino (Marina) je prve godine proveo u molitvi i pokori. Imao je 17 godina kad mu je umro otac. Marino se suočio s novom neizmjernom boli i jačao je svoj odnos s Bogom kroz molitvu, meditaciju i post. Ali tek ga je čekala teška kleveta koja će mu preokrenuti život.Naime, jednog dana fra Marino s ostalim redovnicima krene na daleki put i dogodi se da su morali prenoćiti u jednoj gostionici. Gostioničar zvani Pandasio imao je kćer koja je živjela neurednim životom. U prenoćištu je boravio i jedan razvratni mladić (po nekim izvorima vojnik) koji je zaveo gostioničarevu kćer koja ostade trudna. Ona pak, želeći izbjeći vlastitu odgovornost i istovremeno zaštititi ljubavnika, nakon nekog vremena reče ocu da je zatrudnjela s jednim od onih redovnika koji su tu večer boravili u prenoćištu – s fra Marinom. Pandasio, zaslijepljen srdžbom, pohita u samostan poglavaru koji je odmah pozove fra Marina. Pod tom optužbom, fra Marino se u mislima obrati Kristu te iako se mogao osloboditi takve klevete, prizna grijeh koji nije počinio. Poglavar ga je odmah izbacio iz samostana  pa je tako započelo razdoblje patnje.

Slika iz crkve u Polisteni u Italiji – fra Marina tjeraju zbog nepočinjenog grijeha. Iako nevin ponizno prihvaća pokoru i odlazi iz samostana, ali se uvijek zadržava u njegovoj blizini

Vrata koja vode u špilju sv.Marine u Qannoubinu

On tada odlazi u špilju blizu samostana. Preživljava od ponekog milodara i hrani se divljim biljem. Nakon godine dana Pandasijeva kći, želeći se osloboditi svake odgovornosti, dovodi fra Marinu „dijete grijeha“ –  sina nazvanog Fortunato (Srećko). Lokalni običaj je bio dati takvo ime djetetu začetom izvan braka. Fra Marino, sve pokorno podnoseći, uzima to dijete i oni zajedno provode pet godina progonstva i patnje.

Unutrašnjost špilje

Najstarija sačuvana ikona – Sv. Marina daje hranu djetetu

Naposljetku,  po nagovoru redovnika koji vjerojatno nikad nisu povjerovali u optužbu protiv svog subrata znajući za njegov besprijekoran život, poglavar ponovo primi fra Marina i dijete, ali pod strogim uvjetima. On to radosno, ali ponizno prihvaća i služi svojoj braći i poglavaru. No, prevelike i preteške žrtve progonstva tjelesno su uništile fra Marina. Ubrzo, 8. veljače 740. godine, on umire u 25. godini života. Poglavar, znajući da je pokojnik bio grešnik, naredi da ukopaju fra Marina izvan samostana. Redovnike koji su ga skidali da bi ga prije ukopa oprali, čekalo je ogromno iznenađenje. Otkrili su da je fra Marino zapravo žena. Tako su shvatili onu tešku klevetu koja je Marina učinila žrtvom i divili su se njezinoj pokornosti. Ganuti su bili i poglavar i subraća  pred tijelom svete Marine koje je otkrilo njezinu nevinost. Kažu da se poglavar kajući se, bacio na koljena i ljubio stopala svetice.

Slika iz crkve u Polisteni u Italiji – Tijelo svete Marine, nakon što se otkrila njezina nevinost, nekoliko se dana čuvalo da bi svi mogli iskazati štovanje svetici

Crkva Santa Maria Formosa u Veneciji gdje se čuva tijelo svetice

Vijest se proširila po cijelom kraju sve do Pandasijevog prenoćišta. Kći, koja je već neko vrijeme bila u vlasti sotone, pohita odmah u samostan i po zagovoru svetice biva oslobođena vlasti zloga. To je bilo prvo čudo. Tijelo svetice bilo je izloženo nekoliko dana jer su se mnogi vjernici željeli od nje oprostiti. Sveta Marina bila je ukopana 12. veljače 740. godine u samostanu  u Qannoubinu odakle je, poslije nekog vremena, prenesena u Rumunjsku da bi se zaštitila od barbara. Zatim je po naredbi cara prenijeta u Carigrad, da bi naposljetku 17. srpnja 1228. mletački trgovac Giovanni da Bora njezino tijelo odnio u Veneciju gdje se ono još uvijek nalazi. Prvotno je tijelo svete Marine bilo pohranjeno u crkvi San Liberale koja se kasnije zvala i Santi Liberale e Marina i koja je uništena 1810. godine. Danas se čuva u crkvi Santa Maria Formosa.

Prema Rimskom martirologiju, Sveta Marina se slavi 18. lipnja, a17. srpnja se slavi prijenos njezinih relikvija iz Carigrad u Veneciju, koji je bio po nekima izvorima 1228. ili 1231. Slavi se najviše u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. U Hrvatskoj se u Motovunskim Novakima nalazi župa Svete Marine djevice.

Sveta Marina i njezin ”sin” Fortunato

Kakve veze ima sveta Marina s mjestom Marina? Jedan od razloga bi mogao biti taj što je zaštitnica mora, mornara i pomorskih zemalja. To joj i samo ime govori – marina na talijanskom doslovno znači morska. Kako je selo Marina uz more, nije teško zaključiti da se možda netko tko je tu davno živio našao u pogibelji na moru i obratio se svetici za zaštitu. Kod nas je zaštitnik pomoraca sveti Nikola (Mikula), ali Mlečanima koji su također ovdje živjeli zaštitnica je sveta Marina. Prema legendi, trgovac koji je otkupio ostatke svetice, stavio ih je u drveni   sanduk i kad se ukrcao na brod rekao je svima da su to začini. Brod je zahvatila oluja, sanduk se razbio i mornari su ugledali kosti svetice i dokumente koji su to potvrdili. More je bjesnjelo i nije se smirivalo pa su preplašeni mornari počeli moliti i paliti svijeće. Oluja je tada utihnula i kapetan je, svjestan da su jedva izvukli živu glavu to čudo pripisao djelovanju svetice vjerujući da su se po njezinom zagovoru spasili. Zasigurno su Mlečani dolaskom u naše krajeve donijeli običaj štovanja ove svetice pa je tako izgrađena crkva posvećena svetoj Marini po kojoj je tadašnje naselje i dobilo sadašnje ime.

Molitva svetoj Marini
Slavna sveta Marino, uzvišena u svojim vrlinama, hrabra u svojoj šutnji – isprosi od Gospodina milost da uvijek možemo zauzdati naš jezik.Preslavna sveta Marino koja si u samoći i prezrenosti znala sačuvati svoju čestitost, izmoli od Gospodina milost da uvijek živimo prema tvojim svetim vrlinama. Preslavna sveta Marino, koja si u tom čudesnom, potpunom predanju Bogu i u radosti trpljenja za Gospodina, podnijela najokrutnije klevete – pokaži nam put takvog savršenstva i odanost Božjoj volji.Preslavna sveta Marino kojoj srce gori od ljubavi prema bližnjemu, koja si znala tako velikodušno oprostiti – učini da i mi možemo od srca oprostiti i ljubiti naše neprijatelje.Preslavna sveta Marino, posreduj za nas s neba, gdje si sada s Bogom koji vlada i daj nam takav život na zemlji da njime zaslužimo jednog dana biti okrunjeni na nebu.Amen!

Grota

Rijetko se koji kraj može podičiti tako starim mitološkim korijenima kao ovaj. Poluotok u čijim se brdima nalazi ova spilja kod antičkih, helenističkih pisaca nazivao se Hilejskim poluotokom po Hilu, sinu grčkog junaka Herakla, koji se nastanio u ovom kraju. Prve vijesti o Hilejskom poluotoku potječu od helenističkog pisca Timeja (oko 345 – 250. pr. Krista) koji Hilejski poluotok po veličini skoro izjednačava s Peloponezom, a na njemu stanuju Hili koji su Grci, ali su se s vremenom pobarbarili pod utjecajem svojih susjeda – ilirskog plemena Bulini.

Spilja se koliko znamo spominje kod Andreisa u 17. stoljeću i kod romantičarskog pisca Marka Casottija (Kažotića) 1836. godine.

Najopširnije je o njoj pisao don Luka Jelić u svome radu o poluotoku Bosoljini. On je prvi put spilju pohodio 1901. godine. Jelić izvodi ime bausiona od boa – zmija, jer svojim izduženim oblikom podsjeća na zmiju te pretpostavlja postojanje kulta zmije u spilji. Po svemu se čini da se na platou ispred spilje nalazi kasno srednjovjekovno groblje (na što upućuju stećci oko česmine).

Spilja je elipsoidnog oblika, duga je 62 m, a najveća širina iznosi 19 m.
Dijeli se u dvije prostorije (ravni dio s kapelicom i donji kosi dio).
Ima orijentaciju sjever – jug, s ulaznim lukom prema jugu. Jedan zdenac za vodu dozidan je uz sigasti stup, a drugi je uklesan u živcu, sjeverozapadno od kapelice. U jugozapadnom kutu spilje nalaze se dvije poprilično devastirane zidane grobnice. Spilja je posjećivana tijekom cijelog srednjeg vijeka o čemu svjedoče brojni hodočasnički natpisi i grafiti urezani na stijenama spilje. Don Luka Jelić posebno spominje natpis koji smatra ranokršćanskim: „Memento deus prezbiter Antonius hapelanus sancte Mariae“ i crteže arkanđela Mihaela s krilima koji u ruci drži kuglu s križem izrađenog u maniri justinijanske umjetnosti 6. stoljeća te lik zmaja koji guta neko stvorenje.

U svakom slučaju arheološki materijal ovog podzemnog svetišta ukazuje na dugi kontinuitet uporabe ovog kultnog mjesta koji datira vjerojatno još iz poganskog razdoblja.

Nalaz groba u najnižem dijelu spilje (nažalost već odavno opljačkan), nalazi keramike, urezani natpisi na latinskom i grčkom pismu te na bosančici, nalazi životinjskih kostiju, kremeni prethistorijski nožići, nalazi rimskih novčića, kasnoantički reljefi kao i niz drugih predmeta prikupljenih u spilji, dokazuju da je ona već odavno bila interesantna za čovjeka.

Na oltaru kapelice čuvala se sada obnovljena slika sv. Roka (on je zaštitnik bolesnika koji boluju od kuge). Zbog opasnosti od devastacije slika se u posljednje vrijem nosi i izlaže na oltar samo na dan prvosvibanjskog hodočašća. Sv. Roko okružen je s još dvije svetice koje u rukama drže palme – što je znak da se radi o mučenicima.

Novosagrađena kapelica vjerojatno je izgrađena 1790. godine. Njezin nastanak objašnjava legenda iz 17. stoljeća po kojoj su se u spilji sklanjali okolni stanovnici i pastiri s blagom za nevremena, neki pustinjaci i ljudi bježeći za vrijeme pojedinih ratova od raznih osvajača. Pastiri su htjeli sagraditi zid kojim bi zaštitili svoje blago, no kad su počeli graditi, ono što bi za dana sagradili po noći bi im netko srušio. Tada su stražarili po noći ne bi li vidjeli tko to ruši. Po jednima – vidjeli su nekog nepoznatog malog čovjeka koji im je rekao da u spilju ne uvode stoku, a po drugima – čuli su glas: „Nije to vaša kućica, nego moja spiljica.“ Seljani su poslušali i u znak zahvalnosti sagradiše kapelicu sv. Filipa i Jakova.

Po drugoj legendi, u spilji je još od vremena Grka zakopano zlato u obliku zlatnog teleta pa se mnogi tragovi kopanja po tlu spilje vežu uz traženje tog blaga.

Nalaze se tu i četiri nadgrobne kamene ploče ili postolja stećaka na kojima se raspoznaju samo uklesani križevi. U samoj spilji podignuto je šest manjih oltara i jedan veći posvećen sv. Jakovu (pretpostavlja se da svaki zaselak ima svoj oltar). Možda je na ovom mjestu u staro doba bila prva župna crkva posvećena sv. Jakovu. Ljudi bi u stara vremena blagdan sv. Filipa i Jakova provodili u spilji ili izvan nje – cijeli dan. Stariji Marinjani pamte običaj da su se bolesni, oboljeli od kostobolje, običavali valjati na jednoj ploči na dnu spilje zazivajući ozdravljenje riječima: „Sv. Mande, prostri kosti…“

U svom prilogu koji je 1836. godine, pod naslovom „La grotta di Bossoglina in Dalmazia“, napisao Marko Casotti – Kažotić, trogirski pisac, on kaže: „Dozvolite mi da se nagledam dolje dražesnih poljica, divne li šume maslina, bujnih li badema, kako su zeleni ti vinogradi, o brižne li prirode, o ljupkog li polja, radosne su misli koje probuđuješ, zelene su nade koje ulijevaš poput mladica tvog trsja, veseli su dani koji se sprovode u tvom krilu poput cvjetova tvojih stabala, prevrtljive su radosti kao lelujanje tvog klasja, bezazlena su zadovoljstva kao ruže tvojih živica. Ah, čovjek je uistinu rođen za život u polju. Samo tamo može otvoriti dušu svoj uzvišenosti i ljepoti ovog svijeta“.

Arhivski dokumenti

Povremeno ćemo objavljivati zanimljive dokumente iz našeg župnog arhiva koji govore o događajima iz prošlih vremena  o životu naše župe i mjesta.

1. Ovaj dokument datira iz davne  1913. god. Ovim dokumentom se poziva na sv. misu koja će se održati u župnoj crkvi za pokoj Njegove Visosti prejasnog Najvojvode Rainera koji je preminuo 28. 12. u 5,00 sati poslijepodne.
2. Ovaj dokument datira iz davne 1915. god., a govori o  sv. Misi  koja bi se trebala održati 02. 12. za sretno dovršenu 67. godišnjicu sretnog vladanja premilostivog Cesara i Kralja Franju Josipa I, a koja je bila namijenjena za Njegovo zdravlje, da ga Svevišnji uzdrži na vladanje još dugi niz godina, zdrava, čila i čestita na ponos  Monarhije i na diku Hrvatske domovine. Misa se služila u  8:30 h u župnoj crkvi.
3. Ovaj dokument govori o sv. Misi koja će se održati povodom smrti Njegova veličanstva kralja Petra I., misa će se održati u župnoj crkvi u Marini, a dokument datira iz 1921. g.
4. Ovaj dokument govori o davno zaboravljenom običaju, a to je pucanje iz mužara prilikom božićnih blagdana. Pucalo se na sam Božić, na sv. Stipana, na Staru i Novu godinu. Razlog zbog kojeg se moli dopuštenje je: običaj pucanja od davnina te vješti puškar (Mate Matijaš zvani Bojić pok. Nikole). Mužari su sigurni i osposobljeni za pucanje. Mjesto u kojem se pucalo je Cemovićev vrt za koji piše da je siguran od svake pogibelji i štetnih posljedica. Dokument datira iz 1924. g.