Povijest Marine

Marina je općinsko središte na obali istoimenoga zaljeva uz Jadransku magistralu, smještena 12 km zapadno od Trogira s više zaseoka (filijala): Svinca, Sevid, Pozorac, Gustirna, Dograde, Najevi, Vrsine, Poljica, Prališće i samo mjesto Marina. Marinom se naziva okolno područje između Segeta na istoku i Rogoznice na zapadu.

Marina se u srednjovjekovnim izvorima spominje već 1070. god. Na području Marine nekoć su živjeli Iliri, zatim Rimljani te početkom 7. stoljeća naselili Hrvati. U starohrvatsko doba sadašnji teritorij Marine zvao se Drid i na njemu je bilo sjedište stare dridske župe, a po selu koje se zvalo Baselen (Bosilen) na području sadašnje Marine – mjesto je dobilo naziv Bosiljina. Dakle Bosiljina (stari naziv za Marinu) se spominje od 9. stoljeća u sastavu Trogirske komune.

U srednjovjekovnim izvorima Bosiljina se spominje i u sporu između Splita i Trogira u kojoj su Splićani izgubili parnicu i poluotok Bosiljina s nekoliko svojih zaselaka pripao je trogirskoj općini, a time i trogirskoj biskupiji. U parnici pred mletačkim sudom Splićani nisu uspjeli dokazati svoje pravo na posjed Bosiljine, premda su na sud donijeli falsifikat tobožnje Zvonimirove darovnice od 16. travnja 1078. god.

Budući da su ti krajevi već u 15. stoljeću bili ugroženi od Turaka, mletačka vlada 1495. god. odobrila je biskupu Frani Marcellu da u uvali Bosiljina, uz crkvu svete Marine (vidi sv. Marina) po kojoj je naselje dobilo ime, sagradi kaštel za obranu tamošnjeg življa (jedinstveni obrambeni sklop – kaštel, sastojao se od biskupske kule podignute na hridinama u moru i utvrde Citadele, izgrađene na kopnu, unutar koje je izgrađena crkva svetog Ivana na prostoru seoskog trga – Brce).
Dakle po svetoj Marini, toj rijetko štovanoj svetici – mučenici, stanovnici naseljeni oko kaštela i Citadele (koji naknadno izgradiše bedem za zaštitu svoga mjesta) novo naselje i cijeli teritorij Bosiljine prozvaše Marina. Mjesto Marina okuplja živalj čitavog poluotoka između sela Marine i rogozničke uvale.

 

Drid

Oko 2 km zračne linije sjeveroistočno od Marine nalazi se brdo Drid, strateška točka marinskog zaljeva i okolnog kopnenog prostora. Drid je bio naseljen u prapovijesno doba o čemu svjedoče ulomci  keramike…
Drid zapravo čine dva vrha smještena u pravcu sjeverozapad – sjeveroistok: Veli i Mali vrh. Na Velom je vrhu crkva Gospe od Sniga iz koje je za vrijeme provale Turaka 1500. godine bila prenesena zavjetna slika Majke Božje i sklonjena na otok Čiovo u crkvu s. Antuna, koja je kasnije zbog velike posjećenosti pobožnih vjernika bila proširena i po toj slici dobila ime Gospa od Drida koje još i danas nosi.

Mi danas znamo da je Drid, kao središte starohrvatske županije, sredinom 12. stoljeća i ranije bio u rukama hrvatskog plemstva. Drid se spominje na crkvenom saboru u Splitu 1185. godine na kome dridska župa potpada pod trogirskog biskupa, a godine 1226. herceg Koloman na molbu biskupa Treguna daruje poljsko dobro Drid trogirskoj crkvi. (Koliki su bili kapaciteti dridskih pašnjaka pokazuje Lučićev podatak da je oko 1239. godine s njih odvedeno 80 000 grla sitne stoke).

Na brdu Drid, na Velom vrhu, nalazi se kasnoantička utvrda koja datira iz 6. stoljeće. Položaj utvrde u odnosu na pomorski i kopneni put najbolje govori o njenoj važnosti. Drid kontrolira cestovni pravac koji sa zapada, od Skradina i Šibenika, vodi prema Trogiru, a kontrolira također i dio trogirskog akvatorija.

Arheološki i povijesni izvori govore o tome da je Drid do sredine 12. stoljeća morao biti važan politički i vojni činilac koji gravitira Trogiru.

Drid možemo svrstati u utvrde poput Klisa, Knina i Imotske tvrđave koji su također bili županijska središta.

Početkom 16. stoljeća zbog Turske opasnosti, stanovništvo se počelo sakupljati oko novih utvrđenih posjeda na obali pa je vjerojatno to razlog i razdoblje u kojem život na Dridu jenjava.

Izvor: Miroslav KATIĆ

 

Marinska bitka

Marinska bitka zbila se poslije bitke pod Sigetom za kandijskog rata (koji se od 1645. do 1669. god. vodio između Mletačke republike i Turske), i to podkraj mjeseca lipnja 1657. god. Usprkos svim naporima Venecije Turci su uspjeli osvojiti Kretu, dok u Dalmaciji nisu imali vidnijih uspjeha. Ta začuđujuća činjenica može se objasniti jedino hrabrošću i herojskim otporom dalmatinskog stanovništva.

Poslije neuspješne opsade Splita 1657. god. Turci krenu put zapada te se potkraj lipnja iste godine, pod vodstvom bosanskog paše Seida Ahmeta, s 2000 konjanika, 10000 pješaka i artiljerijom utaboriše kod sela Marine, vjerujući da će lako i bez borbe osvojiti malo selo, bogato hranom.

Turci pošalju glasnika da zatraže predaju. No, Marinjani se odbiše predati pa sutradan nakon topovske pripreme uslijedi napad svih turskih snaga. Nakon herojskog otpora pogibe trista branilaca (muškaraca i žena), zajedno sa svojim kapetanom Jakovom Jerkovićem i njegovim sinovima. Srce hrabroga kapetana Turci nakon boja probodoše na koplje i postaviše na seoski trg, a svima palima (i Turcima i Hrvatima) odrubiše glave.

U borbi su sudjelovale i mnoge naše žene ratnice (preobučene u muškarce). Naročit primjer junaštva je Jela Marunova koja je potpalila turski arsenal pun baruta i municije te je zajedno s Turcima izgubila život u strašnoj eksploziji. Valja svakako spomenuti i tragediju koludrica sv. Petra u uvali Poljica kod Marine. Bježeći pred Turcima put Trogira i videći da će biti uhvaćene one – da ne padnu Turcima u ruke – skočiše s velikog živog kamena u more i utopiše se.

Uvijek je vrijedno sjetiti se junaštva i krvi prolivene za slobodu, vjeru i život jer se time iskazuje zahvalnost hrabrim pređima,  a novo pokoljenje potiče da slijedi njihov primjer.

Izvor: Frane ZUBAK

 

Prezimena, imena i zanimanja u 17. i 18. stoljeću

Izvor: Nevenka Bezić – Božanić, “Živalj Bosiljine – Marine od godine 1583. do 1800.”

PREZIMENA

Na području župe Bosiljine ili Marine matične knjige tijekom 17. i 18. stoljeća nisu uredno vođene. Katkad nije zapisano ime, gdjekad prezime, ili je zabilježen samo nadimak. No unatoč tome prepoznaju se stari rodovi od koji su neki zaživjeli na ovom prostoru sve do naših dana, a neki su kroz stoljeća izumrli ili pak odselili u druge krajeve.
Stari rodovi ovih prostora su sljedeći:

ALADINOVIĆ – spominje se samo 1 obitelj 1584. godine, ADRIJIN – 4 obitelji, BABIĆ – 3 obitelji, BAKIĆ – 3 obitelji, BARBARIĆ – 7 obitelji, BAŠIĆ – 3 obitelji, BATALA – 6 obitelji, BILIČIĆ – 18 obitelji, BLAŠKOVIĆ – 3 obitelji, BLAŽ – 3 obitelji, BLAŽEVIĆ – 12 obitelji, BORIĆ – 26 obitelji (ova obitelj se u 18. stoljeću dijeli prema dvama nadimcima koji potkraj stoljeća postaju prezimenima). To je PEREŽA – 23 obitelji, drugi nadimak je PALADA – 9 obitelji, BOTUN – 3 obitelji, BOŽAN – 7 obitelji, BOŽAN  s nadimkom NUNOŠ – 7 obitelji. BRAJINOVIĆ – 19 obitelji, BRELJANIN – 14 obitelji, BACUGA – 2 obitelji, BULJEV – 2 obitelji, BUTOR – 8 obitelji, CAMPAGNA – 6 obitelji, CATANATTA – 2 obitelji, CEMOVIĆ – 35 obitelji, CENTRAS – 10 obitelji, CUJRANOVIĆ – 4 obitelji, CURAIĆ – 6 obitelji, CVITANOVIĆ – 26 obitelji, ČAPALIJA – 7 obitelji, ČERANIĆ – 2 obitelji, ČINČILO – 4 obitelji, DEKOVIĆ – 5 obitelji, DESPOT – 7 obitelji, DOBRILOVIĆ – 30 obitelji, DOMNJANOVIĆ – 2 obitelji, DRAGIČEVIĆ – 2 obitelji, DRAŽIĆ – 9 obitelji, FRANIĆ – 9 obitelji, FRLETA – 19 obitelji, GANČEVIĆ – 2 obitelji, GRGAS – 2 obitelji, GARKOV – 22 obitelji, GOSIĆ – 5 obitelji, GREGO – 26 obitelji,  GROŠIĆ – 2 obitelji, GUINOVIĆ – 8 obitelji, GULIN – 5 obitelji, HAMAN – 11 obitelji, HODAKOVIĆ -2 obitelji,  HULJEV – 2 obitelji, IVANČEV – 31 obitelj, IVELJA – 18 obitelji,  JAKOVČEV – 14 obitelji,  JAKUS – 40 obitelji, JAREB – 3 obitelji,  JERKOVIĆ – 39 obitelji, JURANOVIĆ -4 obitelji, JURATOVIĆ -3 obitelji, JURČEV – 4 obitelji,  JURIČEVIĆ – 2 obitelji, KARABATIĆ – 16  obitelji, KASTELAN – 7 obitelji,  KLARAVIĆ – 16 obitelji, KORČULANIN – 8 obitelji, KOVAČ – 3 obitelji,  KOVAČIĆ – 15 obitelji,  KRASANOV – 5 obitelji,  LAZAROV – 4 obitelji,  LOVRIĆ – 2 obitelji, MARAN – 20 obitelji,  MARINOV – 40 obitelji, MARUNOV – 7 obitelji, MATIJAŠ – 54  obitelji, MATOŠ – 27 obitelji,  MICHIN – 18 obitelji,  MILAS – 3 obitelji,  MILIĆ -12 obitelji,  MILOVČIĆ – 13 obitelji, MLAČIĆ -7  obitelji, MUŠIN – 20 obitelji, NADARCINI – 2  obitelji, NAJEV – 40 obitelji,  NAVIJAČIĆ – 2 obitelji,  NEVEŠČANIN – 46 obitelji,  NUNOŠEVIĆ – 27 obitelji, OBADOVIĆ – 18 obitelji,  OLIVA – 3 obitelji,  PALADA (vidi BORIĆ), PAVKOVIĆ – 3 obitelji, PAVLOVIĆ – 13 obitelji,  PAŽANIN – 3 obitelji,  PECCILO – 9 obitelji, PEKAS – 13 obitelji, PEREŽA (vidi BORIĆ), PERAN – 14 obitelji, PETROVIĆ – 4 obitelji, PICIUGL – 4 obitelji, PILJKOVIĆ – 2 obitelji, RACETIN – 19 obitelji, RAČIĆ – 2 obitelji, RADELJKOVIĆ – 5 obitelji, RADIĆ – 52 obitelji, REHIĆ – 24 obitelji, RONIN – 3 obitelji, RINČIĆ (do polovice 18. st. HRINCICH) – 47 obitelji, RUDAN – 9 obitelji, RUŠIN – 14 obitelji, SARACENI – 3 obitelji, SEČIĆ – 3 obitelji, SENJANIN – 34 obitelji, SLATINA – 19 obitelji, SOLIMAN – 4 obitelji, STANIĆ – 3 obitelji, STARMOS – 10 obitelji, STOJAN – 2 obitelji, SUBAŠIN – 3 obitelji,  SVETINOVIĆ, SVIRČEVIĆ – 15 obitelji, ŠALOV – 25 obitelji,  ŠIMATA – 5 obitelji, ŠKRILJE – 3 obitelji, TADINOV – 13 obitelji, TAMBURIN – 14 obitelji, TARBE – 2 obitelji, TOMAS – 2 obitelji, UGRINA – 36 obitelji, VARTLAR – 5 obitelji, VIDOVIĆ – 4 obitelji, VOJVODIN  – 7 obitelji, VOLIĆ – 4 obitelji, VURANČEV – 2 obitelji.

IMENA

Osobna imena na ovom području ne nasljeđuju se od najbližeg srodstva (djed, baka, stric, ujak, tetka) kao što je to bio običaj u gradovima i otocima srednje Dalmacije. Novorođenčad je na krštenju uglavnom  dobivala svetačka imena onih svetaca koji su se češće poštovali u toj sredini, ili rjeđe neko narodno ime. Svećenici su uz latinski ili talijanski oblik imena upisivali i oblik imena kako ga je izgovarao narod. U tim Matičnim knjigama krštenih zabilježena su sljedeća imena u raznim inačicama.

Muška imena:

Adam, Ambroz, Andrija, Antun, Apolonij, Augustin, Barnaba, Bartu, Bernard, Blaž, Bože (Natal), Cvitan (Florij), Damjan, Dominik, Dujam, Filip, Frano, Gašpar, Grgur (Grgo), Ignac (Ignacij), Ilija, Ivan (Ivanko), Jakov, Jerolim (Jere), Joakim, Josip (Osib), Juraj, Kazimir, Kuzmo, Lovre, Luka, Marin, Marian, Marko, Markan, Martin, Mato (Mate), Melkior, Mihovil (Mijovijo, Mijo), Nikola (Mikula), Paško, Pavao, Petar, Pio, Radosav, Rok, Santin (Svetin), Stjepan (Stipan), Šimun, Špiro, Tadija, Teodor (Todor), Tomo (Tomas), Valentin, Valerij, Vicko (Vico), Vito (Vid).

Ženska imena:

Agnesa, Ana (Anica), Andrica, Antica, Apolonija (Polonija), Barbara (Barica), Bartula, Chiona, Cvita (Fiora), Dobra (Dobrica), Domija (Dominika), Filipa, Gasparina, Frana (Franica), Iva (Ivanica), Jaka (Jakovica), Jela (Jelina, Elina), Jerka (Jere, Jerica), Josia, Jura (Jurka), Justicija (Justina), Katarina (Kata), Klara, Kuzmica (Kuzmana), Lucija (Lukina), Ljubica, Mandalina (Manda), Margarita (Maravita), Marija (Mara), Marina, Marta, Matija (Matuša, Matula), Milica, Nika (Nikulota, Nikolina), Nadala (Natala), Pava (Pacica), Petrica (Petronila, Pera), Ruža (Ružica, Rosa), Stana (Anastazija), Šima (Simunita), Tadica, Teodora (Todora), Tomica, Urša (Orsa), Vica, Vida, Vjekoslava.

Čini se da je najviše bio cijenjen kult svetog Ivana jer ga najviše ima kod muške i ženske djece, zatim slijedi Grgo, Jakov, Stjepan i Ante, a od ženskih imena Margarita, Katarina, Ivanica, Jela i Barbara.

ZANIMANJA

Od zanimanja zabilježeni su obrtnici od kojih je većina tek povremeno boravila u Marini pri izvedbih nekih radova, a tek je manji broj, kako se čini, bio stalno prisutan. Tako se 1599. i 1601. godine spominju trogirski zidari Pavao i Ivan Marković, između 1587. i 1592. u Marini boravi klesarski majstor Pavao Sfaganić i brački klesar Ivan Bokanić te majstor Rocho Acqua, klesar koji se 1615. spominje u Trogiru. Od kovača spominje se 1586.godine majstor Alberto iz Trogira, Santin Miličijević i majstor Jerolim rečeni Matiesev. Godine 1610. spominje se krojač Šimun iz Šibenika. Spominje se tu još i kožar Šimun i žena mu Urša, postolar Ivan Rosani i žena mu Katarina. Zabilježena su i tri bačvara, zabilježeno je i više majstora bez pobliže oznake struke, samo s napomenom “magister”. Od zanimanja se spominje još sakristan Marko Vartlar, pustinjaci Marin i Ivan, a 1653. godine na otoku Arkanđelu umro je pustinjak Stjepan Marangunić. Zabilježen je i jedan mletački vojnik Piero Cinguli, kao kum, a 1694. godine umro je Ilija, sluga u obitelji Ivana Marinova i Mato Luketin iz Trogira kod Lukrice Dobrilović, a 1780. godine služavka Lucija Deković kod Jerke Maranović, a 14 služavki spominje se pri rađanju izvanbračne djece.

Od kojih bolesti su Marinjani umirali nije poznato jer u to vrijeme nije bilo liječnika koji bi mogao odrediti bolest, već je župnik zapisao najčešće dob umrlih. Čini se da im je život bio dugovijek jer su mnogi umirali u dobi oko 90 godina. Zabilježene su i tri stogodišnje starice. Godine 1631. zabilježene su dvije starice, Katarina Babina od 110 godina i Anica Krasanova u dobi oko 120 godina, što je svakako zanimljivost, premda malo vjerojatna.

 

Poginuli u Domovinskom – obrambenom ratu iz naše župe:

  • Cvitanović Frano Vinkov poginuo 26. 8. 1993.
  • Šuškov Branimir Antin poginuo 12.09. 1992.
  • Matijaš Mario Kajin, poginuo 13. 10. 1993.
  • Matijaš Andrija Matin (general bojnik) poginuo 09 .10. 1995.
  • Najev Ante Jurin, poginuo 26. 08. 1991.
  • Najev Darko Antin, poginuo 07. 09. 1991.
  • Nevešćanin Nedijelko Petrov, poginuo 28. 08. 1993.
  • Palada Joško Marinov, poginuo 08. 06. 1992.
  • Perić Boris Živkov, poginuo 21. 04. 1992.
  • Šalov Marko Marinov, poginuo 07. 10. 1991.
  • Vukman Gojko Antin, poginuo 17. 04. 1993.

 

Radovan i Milovan – fra Andrija Kačić Miošić

Ova pjesma govori o hrabrosti marinskih junaka za vrijeme turskih osvajanja.

Lijepa pozdrav starcu Milovanu
od njegova draga pobratima
Radovana od Kotara ravna,
barjaktara dužda mletačkoga!

Istina je, da sam ostario,
al’ pameti nisam izgubio:
tri sam rata do sad zapamtio
i vazda sam s Turcim bojak bio.

Kada paša na Šibenik dođe,
biše meni dvadeset godina:
spominjem se dobro, pobratime,
da sam i ja glave odsicao.

A kada li Turke isikoše
Vodičani ukraj sinja mora
i od Krapnja sela vitezovi,
od Vrpoljca i od Jadretovca,

na sablje im glave natakoše,
đeneralu banu prikazaše,
i to sam ti lipo upamtio,
da se zgodi rata od Kandije.

Ne čudi se, starče Milovane,
jer junaci oko sinja mora
tada jesu krajišnici bili
i na mejdan Turkom izlazili.

Sve do mora Turci osvojiše,
njih osvojit nigda ne mogoše.
Oli hoćeš, oli nećeš, pobre,
nuder reci: Junaci su bili!

Al’ poslušaj, da ja tebe pitam:
bi li meni umio kazati,
jes’ li ovo čudo upamtio
velikoga rata od Kandije?

Kadno Turci na Split udariše
i prid njima Segdijiću paša?
Al’ bijela ne uzeše grada,
već sramotno natrag pobigoše

ter odoše niz Kaštele ravne,
na Marinu selo udariše
sa svih strana pišci i konjici,
al’ se selo Turkom ne pridaje,

jer u njemu tvrd kašteo biše,
ukraj mora kula biskupova,
dosta praha i teška olova
i zaire, što je od potribe,

šest stotina po izbor junaka,
koji tursku dočekaše vojsku,
i prid njima mlađan kapetane,
po imenu Jerković Jakove.

Juriš čine na Marinu Turci
brez pristanka ter do mrkla mraka,
al’ se brani malo i veliko
s crnim prahom i teškim olovom.

Kad li vidi silni Ahmed-paša,
da ne može osvojit Marinu,
s topovim je poče uzimati
ter je bi je nedilju danaka.

Pak dozivlje Jerković Jakova,
tiho mu je paša govorio:
»Nu se pridaj, mlađan kapetane,
nemoj ludo izgubiti glave!«

Veli njemu Jerković Jakove:
»Vira moja, Segdijiću paša,
ja ću prija izgubiti glavu,
nego izdat dužda mletačkoga.«

Kada ga je paša razumio,
poče biti iznova Marinu:
malo vrime postajalo biše,
od kaštela bedem oboriše.

Učiniše juriš sa svih strana,
u Marinu silom ulizoše
i kašteo bili osvojiše,
ali mnogi izgiboše Turci.

Da je komu pogledati bilo,
di se brani malo i veliko!
U ruke se živi ne pridaju,
nego siku po kaštelu Turke,

a najveće Jerković Jakove
i njegova dva sinka pridraga,
al’ i oni, pobre, izgiboše
bojak bijuć, glave odsicajuć.

Kapetana kada pogubiše,
junačko mu srce isparaše,
na bojno ga natakoše koplje,
neka vidi sva vojska pašina,

kakvo biše srce Jerkovića
kao mlada Marka Kraljevića.
Jerkoviću, pokojna ti duša,
tvoje ime ne umire nigda!

Sve izgibe, ne ostade nitko,
nego kula puna divojaka,
male dice, žena mužatica,
i u kuli tri barila praha.

Kada u nju Turci ulizoše
ter počeše ljubiti divojke,
Marunova Jele tu bijaše,
koja vazda čistoću ljubljaše.

Svoju dušu Bogu priporuči,
viteško je dilo učinila:
u kuli je barut upalila,
sve izgori, nitko ne uteče,
ter pošteno ime uvik steče.

Još ti, pobre, jedno čudo kažem,
koje se je tada dogodilo:
tu se nađe triest divojaka,
udovica i mladih nevista.

Obukoše gaće na vojničku,
prepasaše sablje na hajdučku
ter se brane kano muške glave
po kaštelu od sela Marine.

Prid njima je mlada udovica,
po imenu Kate Despotova,
šest Turaka pogubila biše,
a četiri Striljina ljubovca.

Kada ih je paša uhvatio
ter poznade, da su ženske glave,
i sam se je paša začudio
gledaju
ći dijevojke mlade,

kako pašu sablje na hajdučku,
nose gaće i odoru mušku.
Odvede ih u Bosnu ponosnu
i pod puškam i pod sabljam britkim,

neka vide kadune Bosanke,
kako nose mlade Dalmatinke.
Dospivajuć pozdravljam te lipo,
pobratime, starče Milovane!