Je li Isus Mesija? To je pitanje koje se provlači od početka evanđelja, i nastavlja se kroz stoljeća.
Svaka nova generacija stoji pred istim pitanjem, pojedinačno i zajedno: “Vjerujem li u Isusa, Mesiju,
Sina Božjega?” I ako da: po čemu prepoznajem da sam na pravome putu i da donosim ispravne odluke?
Jedni ga traže u tišini, drugi usred vreve svijeta. Jedni se udubljuju u teološke misli, drugi iskušavaju meditacijske tehnike, da bi ga otkrili u njegovoj biti. U svemu tome zalažu se i razum, i osjećaj i volja, da bi se došlo do rješenja: Je li Isus taj na kojemu mogu graditi? To nije jednostavno, budući da ga mi ne možemo vidjeti u liku kao što su ga gledali njegovi suvremenici.
Evanđelist Luka stavlja nam pred oči u ovoj situaciji Šimuna i Anu, dvoje predstavnika izraelskog naroda, i dvoje predstavnika vjere. Oni su dugo i strpljivo čekali, nisu se predali, nego su u mukama i razočaranjima kroz koje su prolazili, sačuvali nadu. I čekanje im se isplatilo. Smjeli su vidjeti Mesiju vlastitim očima! Prepoznali su ga u susretu s Novorođenim. Šimun je to izrekao riječima: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru.”
Šimun i Ana u ovom susretu nalaze sigurnost i duboki mir. Bolja se vjera ne da opisati. Vjera djeluje na način, da budeš otpušten u miru u duboko nemirni svijet; da nalaziš sigurnost, koja je jasnija od bilo kojeg dokaza, da osjećaš nadu koja te nosi u teškim situacijama, i da dođeš do mira koji nema ništa s površnim “umirivanjem”.
Ova svetkovina je u našem hrvatskom narodu i crkvi najpoznatija kao “Svijećnica-Kalandora ili Kandelora” po blagoslovu svijeća koje blagoslivljamo u našim crkvama i nosimo ih u naše domove i čuvamo za umiruće i još uoči nedjelje ili blagdana kada blagoslivljamo kuće, stanove, imanja i sve što jesmo ili imamo. Međutim, ova svetkovina se još zove i svetkovina Marijina očišćenja i još k tome Prikazanje Gospodinovo.
Svi ovi nazivi kao i za Bogojavljenje imaju svoje lijepo opravdanje u samom imenu. Marijino očišćenje je po tradiciji četrdeseti dan, jer se iza poroda išlo u hram na očišćenje. Marija opslužuje Zakon i u tome i u Mojsijevu propisu da se svako muško prvorođenče prikaže Gospodinu i prinese žrtva…a oni siromašniji dva golubića ili grlice. Sam će Gospodin kasnije reći da nije došao dokinuti nego dopuniti Zakon, samim tim znači on izvršava Zakon i ovim činom Prikazanja u hramu, je on nije došao da bude služen, nego da služi i da dadne svoj život za otkup mnogih (usp Mk 10,45).
Sveti starac Šimun, jedan od protagonista današnjeg evanđelja, veoma je vezan uz grad Zadar, kome je zaštitnik, a gdje se nalazi i njegova crkva. Držeći se knjižice što ju je o zadarskom zaštitniku priredio Milivoj Bolobanić, navedimo nešto o njegovu kultu u gradu Zadru.
Povijest nam svjedoči da su istočno-rimski carevi, koji su stolovali u Carigradu, sve tamo od IV. stoljeća skupljali ne samo glasovita vrijedna umjetnička djela, već istim marom i relikvije svetaca kako bi na taj način mogli stati uz bok s prvim Rimom. Tako je i tijelo sv. Šimuna bilo iz Palestine preneseno u Carigrad. Istočno-rimski car Justin II. dao je god. 570. u Carigradu sagraditi crkvu za te časne relikvije. Jedan sačuvani dokument svjedoči da su god. 1200. Danijel i Antonije Novgorodski vidjeli u Carigradu Šimunov grob. To dokazuje da su relikvije sv. Šimuna do XIII. stoljeća bile još u Carigradu.
Prema jednom gotičkom natpisu u raki sv. Šimuna može se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je svečevo tijelo iz Carigrada bilo preneseno u Zadar godine 1203. Sačuvana predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali. Tada im redovnici otkriše kako su i oni saznali da je na njihovu groblju ukopano tijelo Sveca. Ubrzo za sve to sazna čitav grad i otad započe u Zadru javno štovanje Sv. Šimuna Pravednika. U pučkoj tradiciji vjeruje se da pomaže rodiljama, a zazivaju ga i žene koje žele muško potomstvo.
Zadrani su mu kasnije podigli lijepu crkvu uresivši je raznim umjetninama i dragocjenostima. Na najuzvišenijem mjestu u tome, svetištu, iznad glavnog oltara, dva velika barokna anđela od bronce nose na rukama srebrnu raku sv. Šimuna. Ti su anđeli saliveni od zaplijenjenih turskih topova 1648. godine. U početku je svečevo tijelo bilo položeno u kamenom sarkofagu, koji se danas nalazi na podnožju glavnoga oltara, a datira iz XIII. stoljeća.
Don Josip Mudronja
