A one su: Ne uspijevamo živjeti u sadašnjem trenutku. U prošlosti ili u budućnosti, razapeti mislima, krivnjama i strahovima. A potrebno je samo jedno – živjeti ondje gdje moramo živjeti, gdje jesmo, jer se upravo tu događa život: u sada. Tako živjeti – u sada – otvara nam potpuni pristup Bogu.
Zatim slijedi: Ne uspijevamo se prihvatiti. Sa svim svojim pogreškama i slabostima. Htjeli bi da je drugačije i tužni smo što nije. To ne možemo sami, od sebe; snaga za to dar je Neba, Božji dar – otkriće da smo nošeni od Boga. Stoga trebamo oproštenje koje je dopuštenje da budemo (i smijemo biti) ono što jesmo – i nesavršeni, i maleni, i siromašni u svakom pogledu. No, baš to treba dati Bogu. Sebe same. Siromašne i male. Daj Bogu taj neznatni dar – samog, samu sebe. Kao smiješni crtež koje dijete napravi svojim roditeljima, a oni ga ponosno – kao da je riječ o vrhunskom umjetničkom djelu – stave na frižider…
I nadalje: Ne uspijevamo biti prisutni. Maštamo: što kad bi dobili na lotu, ili kad bi se muž promijenio, ili djeca postala bolja? Kako je uzaludno čekati bolju budućnost propuštajući sada, makar ono i ne bilo dokraja po našim željama (a kad je bilo?). Možemo biti samo u sada. Sjeti se ovog kad slijedeći put staneš pred svetohranište u tvojoj crkvi, i u tišini se pokloniš Isusovoj Prisutnosti.
Svijeće koje palimo na blagdan Svijećnice znak su svjetla Kristova koji nam sada dolazi da bi nam osvijetlio sjene zla u našem životu. Neka naš život vjernika sjaji Kristovo svjetlo svima koje susrećemo; i neka nas to isto svjetlo vodi, kao što je vodilo Šimuna i Anu, da susretnemo Krista. Foto
Don Darko Poljak
