Ne možeš vidjeti vjetar, ali možeš vidjeti njegovo djelovanje – kako njiše grane ili kako stvara valove na moru. Takav je vjetar: ljeti nas osvježi, na moru nas može i neugodno iznenaditi, protresti nas u lažnim sigurnostima. On pokreće i vjetrenjače koje proizvode struju, a brodovi na jedra su bez njega osuđeni na nepomičnost…
U svim ovim slučajevima ne vidiš vjetar. Vidiš samo njegovo djelovanje.
Tako je i sa Duhom Svetim. Isus Ga je nazvao vjetrom koji puše gdje hoće (Iv 3, 8). Duha Svetog ne vidiš, ali je svejedno stvaran. Otkrivaš ga u sebi kao povjerenje da te Bog – poput majke – nikada neće napustiti. Da si mu važan/a. Da Njegove raširene ruke na križu svjedoče upravo to – da Mu se možeš predati s beskrajnim povjerenjem. On će napuniti snagom tvoj život (kao vjetar koji pokreće jedrilice i vjetrenjače), on će osnažiti tvoju savjest da u mračnim trenutcima pronađeš ispravan put.
Isti Isusov Duh, koji je na dan Pedesetnice sišao nad prestrašene i zatvorene apostole i od njih učinio hrabre svjedoke Isusa, Raspetog i Uskrslog, sada je s Nama. On je tu, okružuje te. On je motor tvog života i savjest i kompas u teškim trenutcima.
To su, otprilike, naglasci sa susreta naših krizmanika i biskupa koji se dogodio u našoj župnoj crkvi, u četvrtak, 9. lipnja. Siguran sam da se u tom susretu događao Duh Isusov – u ohrabrenju, u (još malo većem) razumijevanju Isusove stvari, u (još malo dubljem) uranjanju u vjeru…


