Slavlje Prve svete pričesti

Danas, u nedjelju Dobrog Pastira, u našoj je župi bilo slavlje prve Sv. Pričesti. Naših dvadeset dječaka i djevojčica pristupili su, po prvi puta, euharistijskom stolu i blagovali Tijelo Kristovo.

Ovovgodišnje prvopričesničko slavlje proteklo je u znaku školjke i bisera. Za ideju i njezinu praktičnu izvedbu zahvalnost dugujemo gospođama Željki Pereži i Kristini Radić, i ovdje im toplo zahvaljujemo.

A biseri? Biseri su lijepi i veoma vrijedni. Ako od nekoga dobiješ biser na poklon, taj ti biser, u ime čovjeka koji ti je poklonio taj biser, kaže: vrijedan/vrijedna si mi. Veoma te volim.

Ne znamo kako nastane biser u školjci. To je tajna koju školjka i biser čuvaju za sebe. Događa se duboko u moru, tamo gdje ima mnogo školjki. No, ne raste u svim školjkama biser; raste samo u nekima. Izvana to ne vidiš. Školjka to krije. Izvana su sve školjke iste.

Kako biser dospije u školjku? Ovako: Oklop školjke se otvara i zatvara. Stalno. Tako unutar školjke dospije voda koja sa sobom nosi sve što je potrebno malenom tijelu unutar školjke za život. No, ponekad s vodom ne dođe samo ono dobro, što hrani; ponekad s vodom dođe nešto što može ozlijediti, raniti. Nešto strano i neprijateljsko; nešto, što bi bilo bolje da ostane vani; što škodi.

To može biti šićušna životinjica. Parazit. Ili neko drugo strano tijelo. Ili tek zrno pijeska. To „nešto“ zapne u školjki, ostane unutra, i nanosi školjki rane. To je za školjku veoma opasno. Od toga može i umrijeti.

Što čini školjka kad se nađe u takvoj opasnosti? Brani se. Brani se na sasvim poseban način. Ogromnu količinu svoje životne snage školjka usmjeruje na ozlijeđeno mjesto: i svojih snaga i svojih životnih sokova. I tako stvara zaštitni omotač oko rane. I to strano, neprijateljsko što se zavuklo u školjku biva opkoljeno nečim sličnim školjci, nekim omotačem unutar same školjke. Tako da to neprijateljsko ostaje samo na jednom mjestu. Ne širi se. Ostaje stalno omotano. Uvijek iznova omotano i omotavano. U taj posao školjka ulaže puno truda i snage, i taj posao traje jako dugo – godinama. Ali školjka nastavlja živjeti. I, malo-pomalo, iz te rane nastaje nešto čvrsto, okrugla oblika: biser!

Biser pomaže školjci da preživi. Biser nastaje oko rane. I tako školjka nastavlja živjeti. I biser raste.

Isus nam kaže da je kraljevstvo nebesko poput bisera. Kad nam je Bog blizu, tada iz rana mogu nastati čuda; kad nam je Bog blizu, iz boli može nastati blago; Loše se može preobraziti, promijeniti. Ono, što nismo htjeli, može nas učiniti bogatima. Kad nam je Bog blizu, otkrivamo vrijedno. Vrijedno koje nastaje i izrasta iz našeg dugog i mučnog života. A gdje nam je Bog bliže od sakramenta Svete Pričesti?

Božje je kraljevstvo kao vrijedan biser, veli Isus. Tko ga nađe, bogat je. Bog je naša snaga. Boga možemo pustiti sasvim blizu nama. Možemo ga primiti u sebe. To su naši prvopričesnici učinili danas, po prvi put. On omota – poput školjke – sve ono što nas boli svojom ljubavlju. On omota ono što naše zlo u nama oglođe svojim milosrđem i praštanjem. On omota ono teško i neugodno, što u nama leži i pritišće nas, svojom utjehom. I mi možemo, usprkos svemu, i dalje živjeti. I rasti. I s time raste u nama nešto vrijedno. Što nas čini jedinstvenima i neponovljivima. Tko to otkrije, raduje se. O, raduje se. Jer otkrio je biser ogromne ljepote. I otkrivajući to, sam je postao takav biser.

Dragi naši prvopričesnici i prvopričesnice! Otkrivajući biser Božje prisutnosti, pozvani ste sami postati (i ostati) Božji biseri!

  ( Fotografije sa slavlja prve Sv. Pričesti )

Autor: Željka

Podijelite članak