Propovijed don Josipa Mudronje na misi za generala Matijaša

misaBraćo i sestre, priča o Andriji Matijašu Pauku nije priča o samo jednom čovjeku. U njegovoj priči sabrana je zapravo priča hrvatskoga naroda. Priča o Andriji jest priča o jednom čovjeku kao pojedincu, ali je istovremeno priča o čovjeku Hrvatu, o hrvatskom čovjeku. To je priča o herojstvu, junaštvu, ljubavi i žrtvi. Te kreposti resile su ovoga čovjeka. Sjetimo se one latinske poslovice: nomen est omen – ime je znamen. To je uzrečica koja se upotrebljava kada nečije ime (ili prezime) nosi značenje koje se poklapa s nekom njegovom osobinom. Ime Andrija dolazi iz starogrčke riječi ἀνήρ / ἀνδρός aner / andros, što znači “muškarac”, a s vremenom je ta riječ počela označavati nekoga tko je muževan, hrabar, jak, ratnik… Nomen est omen. Ime je znamenje. Samo značenje imena Andrija kao da opisuje toga čovjeka: muževan, hrabar, jak, ratnik… Bog daje ljude na ovu zemlju očito s točno određenim poslanjem koje moraju izvršiti. I to poslanje Andrija je izvršio. Ali opet, ovo nije priča samo o njemu. Ona govori o karakteristikama hrvatskoga čovjeka kroz povijest. Hrvatski muškarac, hrvatski muž koji kroz stoljeća stoji na vjetrometini. Na braniku svoga doma kao čuvar svoga ognjišta. Hrvatski čovjek i hrvatski muž koji je hrabar, jak, ratnik… Jedino ta hrabrost i spremnost na žrtvu kadra nam je objasniti misterij kako je moguće da je kroz tolika stoljeća povijesnih previranja, na međi kultura, civilizacija i carstava maleni hrvatski narod preživio i opstao na svome tlu. Ali osim ljudskog faktora postoji naravno još jedan. Mi smo se ovdje okupili na svetoj misi. Sveta misa nije tek obična komemoracija. Sveta misa proslava je Boga. Sveta misa proslava je Isusa Krista koji je na križu prinio žrtvu. Samoga sebe za spas ljudskoga roda. Na svetoj misi ujedinjujemo se kao vjernici. U našem narodnom biću naprosto je nemoguće razdvojiti element domoljublja i element vjere. Pri tom mislimo na živu i stvarnu vjeru u Isusa Krista. Ne mislimo na vjeru koja je tek dio nekakvog folklora i običaja. Mislimo na živu vjeru koja je kroz stoljeća bila ujedinjujući faktor našega naroda. I za tu istu vjeru hrvatski čovjek također je bio spreman položiti svoj život. Neraskidive niti ljubavi prema Bogu i ljubavi prema domovini temeljne su odrednice našega identiteta. Ta sprega ovih uzvišenih vrednota i ideala je nešto što je očuvalo naš narod živim i prisutnim kroz vjekove. Tako promatrajući – Božjom optikom, možemo razumjeti posebnost hrvatskog naroda na karti svijeta i Europe. Očito smo bili, jesmo i bit ćemo jedna oaza u okrilju ovoga svijeta, jedan maleni narod preko kojega zasigurno dolazi Božja poruka ovome svijetu. Gledajući Sveto pismo Bog je upravo preko malenih pokazivao svoju veličinu. Jer u konačnici, nečija veličina ne mjeri se prema sili, moći ili kvantiteti, nego prema vjernosti jedinome Gospodaru neba i zemlje. 

Naš Domovinski rat pokazao je to. Naizgled slabiji, gotovo goloruki. Ali ljubav spremna na žrtvu… Ljubav koja je spremna dati sve, pa i ono najvrjednije što imamo, a to je vlastiti život. I dok su naši branitelji s tim Duhom išli braniti svoja ognjišta, pobožne ruke i srca, najčešće majki, baka i žena doma su s krunicama molile i strepile. I mnogi su otišli u boj s krunicama oko vrata. Kao što se onda računalo na pomoć odozgor, ni danas ne smijemo prestati računati na tu pomoć. Valja se spomenuti i onih koji možda nisu imali hrvatski ili katolički identitet, nego su došli iz drugog naroda ili druge vjere braniti ovo tlo i ove ljude. Očito je u njima postojala neka slutnja, neki poziv u srcu. Poziv ljubavi, pravednosti i istine. Možda su nosili u sebi i neku duboku slutnju o posebnosti ovog malenog naroda i na taj način stali u red heroja koji su ispisali povijest. I zato se na današnji dan posredstvom lika Andrije Matijaša Pauka budi sjećanje ne samo na Domovinski rat, nego na sve naše pretke čijim smo žuljevima, žrtvama, borbama i molitvama kroz stoljeća opstali, …. te primili i zadržali ono najvrjednije – našu vjeru. To znači da smo od njih primili baštinu koja i nas obvezuje. Da kročimo u tom istom Duhu – vjernosti vrednotama ljubavi prema Bogu i prema Domovini. Da nemamo pravo rasuti baštinu za koju su mnogi izginuli. Da nemamo pravo biti kukavice koje će stajati po strani i promatrati kako neka nejasna bujica nosi i odnosi ono što se stoljećima zidalo. Ne toliko materijalno, nego duhovno zdanje hrvatskoga naroda. Uz naše borce na terenima, postoje dakle i mnogi duhovni borci i pastiri našega puka koji su zasigurno odigrali ključne uloge u održanju jedinstva ovoga naroda. Mogli bismo navesti brojne biskupe, svećenike i redovnike koji su dali neprocjenjiv doprinos. Figura koja posebno svijetli s te duhovne strane i koja kao da u sebi sve objedinjuje je lik blaženog Alojzija Stepinca. Kako reče sveti papa Ivan Pavao II. – „najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata.“  Znamo da je sam blaženi Alojzije rekao da se u ljubavi prema hrvatskome narodu ne da ni od koga natkriliti. Zasigurno i danas on stoji, ne samo kao simbol, nego iz neba kao stvarni zagovaratelj i zaštitnik svoga naroda.

Braćo i sestre, dionici smo svoga vremena i dio svijeta ovakvoga kakav je. Mnoge su silnice koje neumoljivo rastaču uzvišene vrednote. Ali na tragu naših branitelja ostaje nam uvijek isto. A to je –  borba. Možda to nije više s puškom u rukama. Ali imamo svoju svakodnevicu. Naše obitelji, naše župe, naše zajednice. Davati svatko maksimum od sebe, ondje gdje nas je Bog postavio, naročito u naše obitelji. Da taj Duh i vrednote prenosimo na mlađe naraštaje, da čuvamo i borimo se za naše zajedništvo. Tako ćemo imati zalog za blagoslovljenu budućnost.

Autor: Dijana

Podijelite članak