Naš župljanin Kaja Milovac proslavio 99. rođendan
U ruci uvik križ i motika
Sretan rođendan Kaja!
Kaja Milovac sin Ivana i Jurke rođ. Radić naš je najstariji župljanin. Mnogi ga od milja zovu Kajica jer je nizak rastom. Rođen je 19. 11. 1915. na Pozorcu. Majka mu je umrla kad mu je bilo 7 mjeseci, a ubrzo nakon toga otac mu je otišao u Prvi svjetski rat. Brigu o njemu vodile su dvije strine koje su siromašno živjele kao i većina ljudi ovog kraja.
U prvom razredu osnovne škole otac ga je na svoju ruku ispisao iz škole bojeći se da mu sin ne bi otišao od kuće i pošao u službe kao što su: žandari, financi…, naime otac je htio da Kaja ostane kući kopati i paziti ovce. Zbog toga je po Kajinu pričanju…
… otac bio kratko pritvoren u Splitu gdje je čistio đardin kao zatvorenik.
Kako je Kaja imao još dvije sestre i brata, bio je prisiljen već sa 12 godina teško fizički raditi, obrađivati zemlju i krčiti je u ovom škrtom kamenjaru. Otac mu se kasnije oženio ali ubrzo su mu ženu (Kajinu maćehu) ubili nijemci na brdu Drid. Najprije je Kaja služio u mornarici, kako on reče – vojsci kralja Petra i kao uzornom vojniku (što piše i u vojnoj knjižici) nudili su mu kraljevski oficiri da ostane kao vrtlar u komandi Boke. Tu je naučio čitati i pisati.
Kaja za špakerom
Nakon vojske dolazi kući pokopati oca koji je umro od astme. Kaja tada ostaje sam, bez igdje ikoga i prisiljen je boriti se za goli život. Preprodaje voće i duhan po selima Rogoznice, Marine i Vinišća i to sve po noći da ga ne uhvate žandari. Po cijele dane krčio je po polju vinograde, a često puta jame bi bile dublje nego što je on sam.
Poznata je priča u ovom kraju o tome kako je jedan susjed visokog rasta (komad čovika – što bi se reklo) jednom prilikom zaprijetio Kaji, jer je Kaja tobože ušao u njegov mejaš kopati rupu. A Kaja onako malena rasta, ali hrabro iz jame reče: “Dođi jelo, mrav te čeka”, ma nije se taj usudio približiti mu se.
1943. prisilno je morao poći u vojsku. Najprije su ga odveli u Rastovac, iz Rastovca u Moseć a odatle u Bosnu. Došao je tamo, kako reče – bos i u kabanu na dva metra sniga. Bio je u partizanima 2 godine i 7 mjeseci. Iz Bosne ga je prebacilo u Liku, pa u Knin, a između Potravlja i Otišića biva ranjen (prostrijel u desnu nogu), 6km nosile su ga žene, a on u bolovima samo govorio: “Majko Božja budi mi u pomoći”.
Od djetinjstva mu je vjera značila sve i vjere se nije stidio ni tada kada je to bilo teško. Čak je postio u vojsci na Badnji dan.
Bio je 5 mjeseci u ratnoj bolnici u Sinju, a kad je prizdravio opet ga je vratilo na frontu, do 1945. kad ga prebacuju na Vis. Na Visu za vrijeme “Političkog časa” (kako se to tada zvalo) oficir je govorio vojsci: “Drugovi, nema Boga, mi smo postali od majmuna”. Tada je Kaja pred svim vojnicima počeo skakati poput majmuna, a vojska je aplaudirala i vikala: “Živio Kaja”! Oficir će ljutito Kaji pred svima: “Majmune od majmuna”! Nakon tjedan dana za kaznu ga prebace u Sloveniju na granicu a odatle u Trst. Tu ga je našao kraj rata i odatle se vratio kući makar su mu nudili da ostane u vojsci kao podoficir.
Za vrijeme ratovanja i borbi Kaja bi samo, kako kaže, pucao u zrak jer nije imao srca pušku uperiti u čovjeka i pucati.
Iz partizana dolazi s 35kg (kost i koža) i nalazi samo kopanju (posuda u kojoj se mijesi kruh), bronzin i klupicu kraj komina gdje je ležao na ararima (vreća od kozje dlake i brnistre). Posvetio se zatim zemlji koju je naslijedio od oca. Nadničario je kod drugih da bi se prehranio ali zbog svoje ljubavi prema vjeri i Hrvatskoj neprestano mu prijete partizanski aktivisti Vrsinskom jamom (najviše oni koji nisu primirisali borbe).
1947. se uspijeva oženiti iako teško, što zbog siromaštva, što zbog toga jer je bio na zlu glasu kao neprijatelj naroda. Po nagovoru svoje sestre Vice ženi svoju nevistu, udovicu (što tada nije bio rijedak slučaj) i prihvaća njeno dvoje dice kao svoje. Kasnije je Kaja s njom imao sina i tri kćeri.
Podiže djecu meljući škalju, radeći na drobilici – po Korčuli, Stobreču, Kučinama … kopa cijele dane, a navečer bi prenoćio po težačkim poljskim kućicama ili bunkeru u Solinu.
Traži posao u brodogradilištu i drugim poduzećima ali ga svi odbijaju zbog njegove neskrivene vjere i domoljublja. Nakon što su ga neprestance odbijali na birou, jednom mu prekipi pa se razdere na službenika i reče: “Ja sam časno služio Tita, ali se nikada neću odreći Boga i vjere”.
Konačno 1964. prime ga u Melioraciju gdje je radio do 1978. Cijelo vrijeme doživljava maltretiranja i poniženja ali ostaje vjeran. Makar je radio u poduzeću, nije zapuštao zemlju, što više kupuje još zemlje koju nakon radnog vremena marno obrađuje. Obzirom da mu je mirovina mala, ne posustaje u radu ni pod stare dane. Držao se one: “Moli i radi”.
Sve što je stekao, stekao je krvavim radom. Nije negirao ni jednu vlast ali kroz sve režime što je prošao kroz život – nikad se nije odrekao svoje vjere niti je izgubio svoj ponos.
Kaja je bio i jest praktičan vjernik. Obilazi sva hodočasnička mjesta po Hrvatskoj. Kaja je svijetli lik kako se u teškim životnim okolnostima može ostati uspravan. Danas živi na Pozorcu sa svojim sinom, siromašno, ali je duhovno bogat. Možda je taj bogati duh razlog njegove dugovječnosti. Sa 97 godina još je na nogama, nikada – kako reče nikoga nije kleo ni mrzio, već ga je uvijek vodilo načelo ljubavi. Zna reći: “Mogu se odreći svega, ali Boga nikada”!
To je eto najkraća priča iz bogatog života našega Kajice, koji je mali čovik – niskog rasta, ali velike vjere i velikog srca.
Intervju s Kajojm priredio je Don Jurica Petković, 2012. god.
