Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu bila je u našoj župi u znaku redovništva. Naime, taj dan smo i u Marini proslavili svečane doživotne zavjete naše župljanke, s. Andree Matijaš, i njezinih susestara, s. Elizabete Glasnović i s. Veronike Ćibarić. Pridružile su im se i s. Marija Palić, koja je u družbi sestara sv. Vinka Paulskog položila privremene zavjete, i s. Radoslava Kevo, provincijalna poglavarica, dok je kod svete mise posluživao fra Filip Čogelja, bogoslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.
„Iskoristili“ smo njihovu nazočnost i promišljali evanđeoske savjete siromaštva, poslušnosti i čistoće kao redovničkog životnog ideala, ali i šire od toga – kao zadatka svakog čovjeka i kršćanina. Taj bi bio otkrivati i stalno se boriti u sebi za čovječnost koja je pomirena i slobodna, u miru sa sobom, nerastrgana. ( foto)
Za početak promišljanja posvijestili smo si jednostavnu istinu Biblije, ali i našeg molitvenog iskustva: da nas Nebo može iskoristiti kao sredstvo preobrazbe naše povijesti. Tako su nam sestre Andrea, Veronika, Elizabeta, ali i sestre Marija i Radoslava bile konkretni podsjetnik na dugu tradiciju Crkve, koja je i preko redovničkih zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti činila da se pojednici – muškarci i žene – učine vrijednim i dostojnim tog zadatka. Da, naime, postanu instrumenti Neba u preobrazbi naše povijesti. Ovdje dijelimo s vama nekoliko misli o zavjetima, svjesni da je duga i bogata tradicija evanđeoskih zavjeta naše Crkve puno više od ovoga što ćete ovdje pročitati.
Siromaštvo
Duboki smisao evanđeoskog savjeta siromaštva je njegov antipod – bogatstvo! Kad je Isus svojim sljedbenicima stavio siromaštvo kao put za postizanje oslobođenja i osobne zrelosti, učinio je to svjestan opasnosti koje bogatstvo može predstavljati za razvoj osobe, posebno za odnos povjerenja prema Bogu.
Bogatstvo ima razne forme: novac, moć, uspjeh, izgled. Za Isusa je „bogataš“ ne onaj ili ona koji posjeduje mnogo, nego onaj ili ona koji mora posjedovati mnogo, da bi u sebi umirio tjeskobu kako nije dovoljno dobar, sposoban, poštovan, lijep i jak da bi bio (postojao) bez straha, miran i siguran.
Odatle, potreba da budemo bogati plod su naših osjećaja manje vrijednosti, izvor iz kojeg suklja potreba posjedovati mnogo da bi iznutra osjetili kako nam je dozvoljeno postojati. I osigurati se od tri zla koja prijete: od starosti (prolaznosti), patnje i smrti.
Ovakva potreba za bogatstvom nije ništa drugo nego neuredna navezanost na život, neautentičan i nesretan. I ne uspijeva se nikad umiriti, nego samo rađa novo nezadovoljstvo.
Ideal siromaštva, shvaćen u ovom smislu, ima za cilj slijedeće: uliti u osobu hrabrost postojanja, usprkos svim sumnjama u sebe, usprkos svim osjećajima nedostatnosti i manje vrijednosti. Siromah zna da je njegovo ili njezino bogatstvo povjerenje u Boga: to je siromaštvo koje oslobađa. I siromah u evanđeoskom smislu ne pita se o imati ili neimati, nego o biti. Biti siromašan znači snagom povjerenja u Boga i sa slabostima svoje osobe živjeti na način da se ne izbjegava ništa (pa ni slabost), te tako doći do unutranjeg dopuštenja da postojimo bez ikakvih uvjeta i prisile.
Poslušnost
Kad je o poslušnosti riječ, onda prije pitanja „što trebam raditi?“ postavljaju se pitanja „tko sam“, „što mogu biti?“, „čemu se mogu nadati?“ Prvi je oblik poslušnosti spremnost slušanja Boga u svojoj intimi. Jer, tek onaj koji je naučio slušati sebe moći će slušati i drugog – slušati na način da smo za tu osobu tu, bez prisile da je mijenjamo ili dovršavamo. Slušati je da njoj samoj istaknemo njezinu vrijednost, i da bi slušanjem koje budi zapreteno dostojanstvo sama Božja snaga mogla u njoj djelovati.
Djevičanstvo
Određeni oblici života ne vuku vrijednost iz sebe samih, nego iz načina na koji se žive. Tako je, vjerujem, i s djevičanstvom. Nije vrjednije od bračnog života – samo je druga strana iste medalje. Djevičanstvo nije odsutnost intimnosti, niti žrtvovanje iste. Baš naprotiv! Ona je življenje intimnosti i blizine ali bez tjelesnosti, intimnosti koja „rađa“ u drugome i s drugim ono što Bog zove i hoće da postoji u toj osobi. Djevičanstvo rađa duhovne obzore, i ne dozvoljava nam da suzimo dimenzije ovog našeg svijeta.
Čestitamo sestrama Andrei, Veroniki, Elizabeti i Mariji, Družbi sestara Milosrdnica na čelu sa s. Radoslavom. Molit ćemo za njih, a i sebe stavljamo u njihove molitve – da moleći ne zaboravimo da smo pozvani postati instrumenti Neba u ovoj našoj povijesti!
Koristim i ovdje prigodu da od srca zahvalim svim župljanima koji su doprinijeli da se slavlje nastavi kod župne kuće na prigodnom domjenku za sve prisutne!
