Svetkovinom Tijelova izričemo Bogu svečano hvala, jer nam je u znakovima – kruhu i vinu – ostavio vidljivi i opipljivi znamen svoje prisutnosti. Pretvorba, koja se svake nedjelje događa u sv. Misi, čini da Bog uzima komadić ovog svijeta (kruh i vino na oltaru) i čini se prisutnim u njemu. No, ne želi ostati na oltaru, sam. Želi se širiti. U sv. Pričesti se pretvorba širi na nas, vjernike: Krist postaje dio nas da bi nas po Sebi oblikovao. Da bi živjeli u Božjoj prisutnosti i svjedočili je, poput Njega. Tako se sa oltara pretvorba dalje širi, preko nas, u naš svijet – u naše obitelji, odnose, poslove i zajednice. Da svi budu pozvani u zajedništvo s Bogom. To je smisao Tijelovske procesije.
Tijelovo je progresivna svetkovina. Usko je povezana sa napretkom pretvorbe te gleda prema naprijed, prema onom što će biti. Tu treba i reći: napredak podrazumijeva i otpore. Otpore u duši pojedinca, kao i u Crkvi kao cjelini. Oni su tvrdi i zovemo ih grijeh. Grijeh je pokušaj da se isključi Boga iz ljudskog međusobnog saobraćanja kao i iz odnosa čovjeka i blaga koja nam daje zemlja. Posebnost grijeha je u slijedećem: gdje god čovjek želi isključiti Boga, Bog se ne brani protiv toga. Ne opire se tom isključenju. Čovjek provodi svoju volju, a s njom dolaze i posljedice. Znakove tog isključenja vidimo posvuda…
Današnjom svetkovinom priznajemo i u prvi plan stavljamo napor da prepoznamo našu nadu da će Bog preko svih zapreka i otpora postati još jačim u našem životu. No, ne zatvaramo oči pred zaprekama i otporima.
U naslovu stoje riječi Uzemljeno Nebo. Njima opisujemo svetkovinu Tijelova. Riječ „Nebo“ kaže: postojeći svijet nosi i potencijal dobra, i to dobro treba prepoznati, ostvariti (bez obzira kako nam se malim činilo). Treba nam nada za gledanje ovog svijeta. Temelj te nade je obećanje da će jednom sve biti dobro, kad sve u Bogu i Bog u svemu bude prisutan.
To zvuči pomalo utopijski, znam. Utopije nisu bezazlene. Tako nas uči povijest. Što su sjajnije u početku – kao npr. Francuska revolucija ili eksperiment državnog komunizma-toliko su kasnije strašnije i preobražavaju se u svoju suprotnost: od oda slobodi 1789. do krvavog Robespierrovog terora, ili od snažnih Marxovih analiza o radu do modernog državnog terora jednog Staljina. Ili nama bližih povijesnih figura. Izgleda da je uvijek u tome prisutna potreba – još od rajskog vrta- da čovjek vlastitim snagama želi stvoriti raj, a dobije tek osjećaj vlastite golotinje…
Riječ „uzemljeno“ nam želi izoštriti osjećaj za slijedeće: sasvim je drugačije kada utopije postanu uzemljene, tj. kad njihovi nosioci ne zaboravljaju da željeno dobro nije plod samo njihovih ruku, nego i nezasluženog dara milosti.
Svetkovinu Tijelova opisujemo riječima „uzemljeno Nebo“. Naizgled se te dvije stvarnosti isključuju – zemlja i Nebo- zar ne? Samo naizgled. Svetkovinom Tijelova i Tijelovskom procesijom činimo unaprijed vidljivim ono što će nesavršeni i grešni svijet jednom postati (Nebo), i pozivamo taj (uzemljeni) svijet, istovremeno, da to u sadašnjem trenutku sve više i više postane. FOTO
Župnik: don Darko Poljak