Sebičnost kao ovisnost o vlastitoj autonomiji
Sebičnost je unutarnji samodopadni stav. Stavlja čovjeka u središte stvarnosti. Sve ostalo –stvari, osobe i sam Bog – trebaju mu biti na raspolaganju i služiti. Takav stav odbija prava i vlastitosti ne samo drugih ljudi nego i Boga. Oni su „smanjeni“ samo na sredstva. I mi vjernici znamo „patiti“ od ovog stava. Često „branimo“ Bogu da bude Bog. Negiramo Mu vlast i gospodstvo i dajemo Mu tek sporednu, službujuću uloga: ispunjač želja, slušatelj molitvi, primalac naredbi i tješitelj u nuždi.
To unutarnje stanje bezobzirne brige o sebi je spontano. Događa se bez muke i napora -samo od sebe. Dok si daje prednost, istovremeno, odbija i rezervirano je prema pravednim zahtjevima drugih i samog Boga. Ovaj „zamah nepravde“ (Görres) čini se kao činjenica iskustva. Teolozi bi to stanje stvari nazvali istočnim grijehom ili grešnošću.
„Bog i moj bližnji nisu tako važni kao ja. Moj pogled na svijet, moje vrijednosti i vrednovanja važniji su i ispravniji od Božjih ili onih od bližnjih. Ne ovisim ni o komu. Ovisim samo o vlastitoj autonomiji. Sam najbolje znam kako služiti vlastitu dobru i spasenju.“
Strah kao temelj sebičnosti
Tlo iz kojeg raste davanje prednosti sebi je nesigurnost i ugroženost. U sveprisutnom strahu i brizi ona se nameće svijesti i uznemiruje podsvijest. Mi živimo posred mnogih patnji i na rubu smrti, lutanja, ludila. Toliko toga možemo izgubiti. Moramo ponekad problijediti pred suprotnostima života. To stvara strahove od odvajanja, koje potpuno ne mogu izbrisati ni vjera, ni filozofija, ni psihologija. Kad bi bili u sigurnom i potpunom posjedu svega onoga što naše srce želi, tada ne bi bilo povoda za sebičnost, kao ni pristupa strahu i zlu. Kršćanin nije oslobođen ovog straha svih stvorenja. Dijeli zajedničku sudbinu svih ljudi: čovjek je biće radikalne ugroženosti duha i tijela. Oboje, i duh i tijelo, trpe štetu.
Suočenje sa strahom sebičnosti: pad u povjerenje
Od straha utkana u naše postojanje možemo bježati, ali ne možemo pobjeći. Bolje se s njim suočiti. Taj posao traje, nije instant-naravi. Suočavanje sa strahom je posao (i) vjere. U Svetom pismu stoji da je čovjek stvoren iz ljubavi. Na početku povijesti čovječanstva stoji ne pratjeskoba i strah, nego prapovjerenje. Vjera u Boga Stvoritelja natapa nas tim prapovjerenjem. Moj život pripada Bogu – vjernik to ponavlja u tisućama molitvenih zaziva dok se u njemu ne oblikuje unutarnji stav protkan mirom. Mir je jedan od darova Mesije. Sam Isus to potvrđuje kada se na slijedeći način oprašta od svojih učenika: „Mir s vama. Svoj mir darujem vama“ (Iv 14,27). To je mir onoga koji zna da je njegov život u ruci Božjoj.
Evanđeoski mir, pak, gura i dalje: ako je moj život u ruci Božjoj, onda je i život mog bližnjeg u istoj ruci. Nitko nije isključen iz spasenja. Ako se s takvim stavom približavamo drugima, tada postajemo svjedocima mira. I liječimo se od sebičnosti. Drugi postaje drugi. Više od sredstva. Ravan meni. Temeljna sebična nakana učiniti sebe vladajućim središtem svijeta dovodi se do ispravne mjere. Do umjerenosti. Umjerenost čini da se drugi (bližnji) i Drugi (Bog) mogu vidjeti.
Time se već događa unutarnje pomirenje. Strah mog postojanja umiruje se u osjećaju pripadnosti Bogu. Ja sam –u svjetlu Vječnosti- stječem novi pogled na sebe, a onda i na druge. Postajem čuvar i njegovatelj i sebe samog, i svoga brata.
Taj doživljaj pripadnosti Bogu (Szentmártoni) istovremeno je dar Božji, ali i plod čovjekove slobode i prihvaćanja. Spojene u pomalo tajnovitom suglasju, dvije slobode (ljudska i Božja) umanjuju strah našeg postojanja–sebičnost- slobodnim padom povjerenja u naručje Božje i u dobre nakane braće ljudi.
