Cijeli naš život obilježen je poteškoćama, problemima i ranama. Često puta se događa da jedni druge ranjavamo – nekada svjesno, a nekada nesvjesno. Uzmimo samo za usporedbu koliko treba vremena za zacijeli neka rana na tijelu. Kada se dogodi recimo neka opekotina, kada se negdje posječemo ili nešto slično. Koliko vremena treba da od rane nastane ožiljak i da s vremenom nestanu i ožiljci. A nekada tragovi ožiljaka ostaju trajni. Što je tek s čovjekovom dušom? Ona je kudikamo mekša i osjetljivija. Što kada ona biva posječena i ranjena? Koliko dugo ostaju otvorene rane na čovjekovoj duši? Koliko vremena treba da od rane nastane ožiljak? Koliko vremena treba da nestanu ožiljci s duše? Dok o tome razmišljamo sigurno nam se u mislima vrte neki ljudi koji su nam nanijeli određene rane. Ti ljudi nam možda i nisu neprijatelji. Možda su nam to najbliži rođaci. Možda su nam doslovno braće i sestre, majke i očevi, sinovi i kćeri. Moguće da su to ljudi od kojih se nikada nismo nadali da ćemo zadobiti rane. Možda su to ljudi koje smo nekada smatrali prijateljima. Jako je teško kada čovjek doživi bol i nepravdu koju nije zaslužio. I jako je teško u sebi izboriti se s tim protivnikom. Često puta u takvim situacijama nemamo više borbe s nekim izvana, nego i sami sa sobom. Puno puta možemo mi na izvanjski način ‘riješiti’ s nekim problem. To se uglavnom događa na način da pukne taj neki odnos koji je postojao, možda se posvađamo, izvičemo na nekoga, kažemo toj osobi ‘što je ide’ ili jednostavno prestanemo komunicirati s tom osobom. Ali ostaje problem u onome što mi nosimo u sebi. To je teret koji ne možemo otkačiti i otpustiti. Gdje god mi išli, kamo god se kretali, nosimo to sa sobom. Mnogi ljudi nose takve terete godinama. Mnogi to nose zakopano u sebi. S godinama zakopano sve dublje… Mnogi ni sa kim nisu niti podijelili koji to teret ili muku nose. Kada je nešto takvo zacementirano u nama jednostavno nismo slobodni. Nikako naći onaj mir ili slobodu duše za kojom godinama vapijemo. Kao da naša duša ne može disati. I ta muka pretvara se u jednu frustraciju. Valja biti budan i oprezan sa sobom. Zašto? Ta frustracija je kao jedan lonac u nama koji kipi. Konstantno. I često puta plate cijenu oni koji nisu ništa krivi u našem životu. Možda i oni koji nas vole i žele nam pomoći. Pa se prelama preko njihovih leđa. Nismo mi sami kod sebe to uočili, ali ta frustracija uvijek negdje ispliva. Nezadovoljstvo koji stalno tinja u nama prelijeva se u različita područja našega života – tamo gdje ne bi smjelo. I ne znamo što s tim? Osjećamo se preslabi i nemoćni da bismo to riješili. U većini slučajeva oproštenje je rješenje tog grča koji nosimo u sebi.
Božićno vrijeme je doba godine kada promatramo Boga, koji se odlučio utjeloviti kao čovjek radi nas i radi našega spasenja – da nas oslobodi – od svih tereta koji nas sapinju. I zasigurno bez Njegove pomoći to nećemo niti moći riješiti. Isus dolazi s misijom. Bog u svojoj mudrosti zna što će zapravo doživjeti od ljudi. Dolazi nas spasiti. Dolazi činiti dobro na ovu zemlju. Ali od nas će doživjeti pogrdu, porugu i razapinjanje. Unatoč tome, On dolazi. Nelogično. Takva je Božja ljubav – nelogična. Ljubi i prašta, a nema razloga za to. To nam je korijen i prvi korak našega praštanja. Budimo ‘nelogični’. Jer nama se čini da nema smisla i razloga – zašto bih ja nekome oprostio ako je on ‘takav i takav’ i učinio mi je ‘to i to’? Doživjeli smo od nekoga tlačenje, laž, nepravdu, podmetanje i zloću… što s tim? Naše opraštanje ne znači da živimo u laži. Da zatvaramo oči pred zlom. Da se pravimo da se ništa nije dogodilo. Jer naša rana u srcu nam govori da nas je netko povrijedio. Opraštanje ne znači da se pravda i istina ne ispune i ne ostvare tamo gdje mogu. Opraštanje ne znači da nećemo stati zlu na kraj tamo gdje možemo. Opraštanje ne znači da nećemo sprječavati laž i nepravdu tamo gdje možemo. Gdje god možemo suzbiti prostor zlu i negativnosti, to moramo i učiniti. Ali opraštanje je jedan unutarnji proces naše duše. To je onaj trenutak ili ona naša odluka – da ja neću ostati zarobljen u mržnju ili gorčinu prema počinitelju zla. Neću se dati uhvatiti u zamku da mene zarobi onaj isti demon koji je možda tu osobu zahvatio. Opraštanje je ona naša odluka da ja idem putem dobra. Ne idem istom mjerom. Izmičem se od bumeranga koji je bačen prema meni. Ne može netko toliko mrziti koliko mi možemo ljubiti. Krist ljubi, makar ga vrijeđaju. Oni ga razapinju, a on za njih moli. Zato je važno i moliti za one od kojih se osjećamo ranjeni. I to ustrajno moliti, dokle god nam srce ne bude slobodno. To je duhovna borba i zato nije dovoljna samo naša ljudske borba. Treba uključiti osim naravnih i ona nadnaravna sredstva. Ponajprije sakramenti. Sveta ispovijed. U svetoj ispovijedi Bogu predati svu gorčinu i mržnju koja nas je preplavila i koja nam ne da disati. Sve to predati dragome Bogu. Zatim sveta misa, pričest i svakodnevna molitva. Moguće je biti slobodan od tog tereta koji te sapinje.
U božićno vrijeme gledamo puno filmova koji završavaju sretnim završetkom. A nama se čini kao da naš nikako da se pojavi. Odluči oprostiti nekome kome nisi (…’otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…’ molimo u Očenašu). Oprostiti znači: otpusti iz svojih ruku i iz svoga srca onoga na koga si ogorčen. Predaj ga u Božje ruke. Pusti Boga kao melem na svoju ranu. Dijete Isus je došlo na svijet zato da nam daruje pomirenje. Kada Bogu pustimo sve onda će se događati i ono što nam se činilo nemogućim. U tom Duhu neka nam svima bude sretan Božić ispunjen mirom, radošću i pomirenjem!
