Blagdan Svijećnice i sv. Blaža
Svijećnica – Kandelora
2. veljače je po katoličkom kalendaru blagdan koji nosi dva imena: Svijećnica i Prikazanje Gospodnje. Spomendan je događaja kada su, prema propisu Mojsijeva Zakona, Josip i Marija donijeli Dijete Isusa u Hram da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Tu se, bilježi evanđelist, zatekao starac Šimun, koji je uzeo Dijete u naručje i, u nadahnuću, prepoznao u njemu budućeg Mesiju. Mariji je prorekao da će joj “mač boli probosti dušu”. Pri tom je Šimun – to je okosnica blagdana – Isusa nazvao Svjetlom, doslovno “svjetlost za rasvjetljenje naroda”. Spominjući se toga vjernici danas u crkvu donose svijeće na blagoslov. U obitelji ova se “marinska svića” pali u različitim prilikama: na velike blagdane, u vrijeme oluje i grmljavine, stavlja se zapaljena u prozor kad mjestom prolazi tijelovska procesija, nosi na krštenje novorođenčeta i na prvu pričest kao spomen na krštenje; stavlja se i u ruku umirućem kao ohrabrenje i znak nade u vječni život…. Otuda blagdanu pučko ime – Svijećnica. Blagdanu je središte Isus pa se zove Prikazanje Gospodnje; no istodobno je naglašena, Marijina uloga. U pučkom je izričaju to dvoje spojeno pa se, osobito u Slavoniji, blagdan zove i “Svitlomarinje” (Isus – svjetlo Marijino). Mnoge Marije toga dana slave svoj imendan. Iako ne spada među zapovjedne svetkovine, puku je drag i crkve su toga dana vrlo posjećene.
Kod nas se ovaj blagdan zove i Kandelora. Vjerovalo se uvijek da će godina biti dobra i rodna ako je Kandelora popraćena kišom. Odatle je i stara hrvatska poslovica: “Kandelora vodna, godina rodna”, ali ima i druga: “Kandelora vedra, u dice se vide rebra”, a u našim krajevima se zna reći “Kandelora – zima fora, snig do mora”. Vidjet ćemo što nam nosi ova Kandelora i godina.
Priča jedne svijeće (meditacija uz blagdan svijećnice)
Zapalili ste me i gledate moje svjetlo, radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas, da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.
– Izgorjela je! – reći ćete, a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.
Znam, za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami, ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam.
U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju. Ipak mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji…
– Gledaj, isto je tako s vama ljudima: ili se povučete, ostanete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi i tek onda dobiva vaš život smisao: On je ispunjen.
Ali znajte i to da za ovo morate dati nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, od svojega smijeha, možda i nešto od svoje tuge.
I ne treba bojažljivo razmišljati o tome kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim da samo onaj koji druge veseli, postaje još veseliji. Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primati svjetlo.
Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima. Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi jer se plaše biti ovdje za druge, donositi drugima svjetlo.
Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori više je vrijedno nego sva tama svijeta. Dopustite, dakle, da vas malo ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
A. L. Balling
Sveti Blaž, biskup i mučenik
Sveti Blaž se rodio u trećem stoljeću u gradu Sebaste u Armeniji (Turska). Po zanimanju je bio liječnik. Prožet kršćanskom vjerom bio je poznat kao veliki prijatelj i dobročinitelj bolesnika i siromaha. Radi plemenita i dobra srca od naroda je bio poštovan i voljen. A kako su u to doba biskupa birali vjernici, tako su liječnika Blaža zbog njegova krijeposna života odabrali za biskupa grada Sebaste. Jedna legenda pripovijeda da je biskup Blaž stanovao u nekoj špilji. Tu su k njemu dolazili ljudi po savjet, ali su se oko njega skupljale i divlje zvijeri koje je Blaž blagoslivljao.
Sveti Blaž je u narodu poznat osobito po blagoslovu grla, koji se u crkvi obavlja na njegov blagdan. Iz 12. stoljeća postoji jedna molitva svetom Blažu protiv otjecanja grla. Naime, legenda govori o tome kako je neka majka dovela k svetom Blažu, kad se on kao uhićeni kršćanin nalazio u tamnici, svojeg sina kojemu je u grlu zastala riblja kost. Biskup Blaž položio je na mladića ruku, blagoslovio ga i oslobodio od gušenja. Iako se svetom Blažu pripisuje više čudesa, to je čudo među pukom najpoznatije. Zna se da je sveti blaž već od šestog stoljeća štovan kao zaštitnik od bolesti grla.
Od šesnaestog stoljeća postoji i spomenuti blagoslov grla. Svećenik, držeći pred vratom vjernika dvije blagoslovljene svijeće u obliku Andrijina križa, izgovara slijedeću molitvu: “Zagovorom svetog Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog bolesti grla i svakog drugog zla: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
Za cara Licinija, kad je ponovno buknuo okrutan progon kršćana, bio je uhićen i bačen u tamnicu i biskup Blaž. Upravitelj grada Sebaste Agrikola pokušao je sve ne bi li biskupa odvratio od kršćanske vjere. No, Blaž hrabro podnosi sva mučenja, brani kršćansku vjeru i hrabri druge; savjetuje one koji ga posjećuju u tamnici, a čudesno liječi bolesne. Osuđen je na smrt, i 316. godine krvnik mu je odrubio glavu.
Glava svetog Blaža dopremljena je kao relikvija godine 972. u Dubrovnik.
I već više od tisuću godina Dubrovčani ga štuju kao svojeg zaštitnika, a njemu u čast tu je podignuta i crkva. Svake godine za blagdan svetog Vlaha, kako Dubrovčani zovu svojeg zaštitnika svetog Blaža, biskup u svečanoj procesiji nosi relikviju glave gradskog zaštitnika, kojoj mnoštvo štovatelja iskazuje počast.
Sveti Blaž se mnogo štuje i na Istoku i na Zapadu, a ubrojen je i među 14 svetaca koje narod štuje kao pomoćnike u nevolji.
Kip sv. Blaža u marinskoj crkvi
